Specifična poetika i duh osobine su koje se vežu za delo Milanke Blagojević, banjalučke književnice sa prebivalištem u Šamcu. Njenu prvu knjigu priča “Mandarinske patke” izdao je “Imprimatur” 2018. godine, a upravo kroz njih ona je postala neko ko je svojim delom pomogao razvoj banjalučke književne scene.
Piše: Vedran Grahovac, foto: privatna arhiva
Za eTrafiku, Milanka je govorila o tome kako se odlučila za formu kratke priče, gde nalazi inspiraciju za svoje junake, položaju pisca u Bosni i Hercegovini, ali i svojoj novoj knjizi.
Studirali ste pravo, a ipak završili srpski jezik i književnost. Kada ste počeli pisati i u kom ste trenutku shvatili da će pisanje biti vaš prvi poziv?
Svoje početke u pisanju vežem za srednjoškolske dane kada sam pisala poeziju i sarađivala sa različitim omladinskim časopisima kao članica redakcije, a na Pravnom fakultetu sam uređivala časopis “Iustitia”. Kratke priče pišem desetak godina, prve priče objavljivala sam u časopisu “Putevi” koji je izlazio pod okriljem Narodne univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Nakon toga, preko konkursa u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini objavljivala sam priče u zbirkama mladih autora. Tanja Stupar Trifunović je u to vrijeme bila urednica “Puteva” i preporučila moj rukopis Borisu Maksimoviću i izdavačkoj kući “Imprimatur”. “Mandarinske patke” je moja prva zbirka priča, objavljena 2018. godine.
Odlučili ste se za formu kratke priče, mislite li i dalje nastaviti u tom pravcu ili ste razmišljali i o formi romana?
Ne znam da li sam se svjesno odlučila za tu formu, ali teme koje obrađujem i stil kojim pišem se nekako uklopio u nju. Poezija koju sam pokušavala da pišem bila je malo više prozaična, a sa druge strane, proza koju pišem obiluje lirizmom. Kratke priče volim i da pišem i da čitam, ali roman se pred pisce koji pišu prozu postavlja imperativno i tek romanom se na neki način dokazuju. Roman bih svakako voljela napisati, ali ne iz maloprije nabrojanih razloga, već iz svojih ličnih pobuda.
Vaše priče su spoj savremenog i određene doze nostalgije. Nedostaje li nam danas one fine književnosti koja jednostavno prija, i koja nije opterećena politikama i društvenim problemima?
Da, pročitala sam više kritika koje o mojim pričama govore na taj način, da tu ima onog pomalo zaboravljenog pripovijedanja. Ovo je kompleksno pitanje jer je umjetnost, pa samim tim i književnost, dosta subjektivna, pitanje je šta kome prija i koje su to teme koje nekom prijaju. Ne mora značiti da knjige koje obrađuju složenije i mračnije teme samim tim i ne prijaju, jer postavlja se pitanje šta čitalac očekuje od knjige. Ako neko od književnosti očekuje samo zabavu, pitanje je koliko mu je stalo do pravog umjetničkog doživljaja i vrijednosti djela. Lagana literatura nikome ko je žedan prave književnosti ne prija, a sa druge strane i najozbiljnije teme mogu se ispripovijedati na način da im se da podnošljivije lice. Mislim da savremena književnost obrađuje sve i svašta. Trenutno čitam roman „Boja zemlje“ Elvedina Nezirovića i to je porodični roman, a naša banjalučka književnica Tanja Stupar Trifunović napisala je odličan roman “Otkako sam kupila labuda” koji je u suštini ljubavni roman iako je isprepleten različitim motivima. Ukratko, ne nedostaje, to bi bio moj odgovor jer imamo toliko dobrih savremenih knjiga i autora da sigurno svako može naći nešto što mu prija.
Kako gledate na banjalučku i bh. književnu scenu, može li ona parirati onim u susednim zemljama poput Hrvatske i Srbije?
Ona već parira i uvijek je parirala, samo je na neki način bila marginalizovana. Izuzetno mi je drago da je Tanja Stupar Trifunović dobila Vitalovu nagradu “Zlatni suncokret”, da je Stevo Grabovac ušao u najuži izbor NIN-ove nagrade… Bile su potrebne konkretne nagrade koje će to potvrditi, književni festivali koji daju priliku da se autori predstave i izdavačke kuće koje će dati mogućnost da autori izađu pred čitaoce. Konkretno u Banjaluci u posljednje vrijeme osjeti se promjena na književnoj sceni a za to je svakako zaslužan književni festival “Imperativ” i izdavačka kuća “Imprimatur”.
Vaši junaci su obični, često nesretni i usamljeni ljudi. Gde nalazite inspiraciju i da li su oni zapravo ljudi koje srećete, viđate svakodnevno ili su samo deo vaše mašte?
Stvarnost je najveća mašta. Moji junaci su obični ljudi koji su zaneseni nad nekim ključnim pitanjem, pitanjem straha od smrti, ljubavi, usamljenosti i proživljavaju duboka emotivna iskustva koja proživljava skoro svako od nas. To su obični ljudi (čak i narandže u priči “Običan život jedne narandže”) koje svakodnevno srećemo. Inspirišu me istrošene ruke neke trgovkinje, starac u posljednjim danima života. Potrebno je samo posmatrati municiozno i sa empatijom. Tada se mnoge stvari same kažu a inspiracije ne nedostaje. Tačno je da nema ništa novo pod suncem, odnosno da su sve teme davno obrađene, ali uvijek imamo mogućnost da vlastitim duhom i senzibilitetom životne fenomene proosjećamo i analiziramo. Da o njima ispričamo svoju priču, stvari viđene vlastitim naočarima.
Šta mislite, koliko danas ljudi čitaju, s obzirom na to da živimo u vremenu interneta, brzine protoka informacija i ostalih tehnologija? Mogu li uopšte čitanje i knjiga izumreti?
Knjiga i hartija neće izumrijeti, u to sam sigurna, to bi bilo ravno smaku svijeta. U mom mikrokosmosu se čita i te kako. (smijeh) U mojoj kući se čita, čak i moj najstariji sin Andrija (šest godina) ima svoju biblioteku od 200 slikovnica i dječijih knjiga. Ja se krećem u krugu ljudi koji čitaju, koji prate dešavanja na književnoj sceni kod nas i u svijetu, među ljudima koji kupuju knjige. Dosta sam optimistična po tom pitanju. Vjerovatno bi me izdavači i vlasnici knjižara ubijedili u suprotno, ali, kao što govori jedna duhovita reklama: Napolju pada kiša ali ja u to ne vjerujem. (smijeh)
Dobitnica ste nagrade “Čučkova knjiga”, koliko vam to znači i šta mislite o nagradama uopšte?
Mnogo mi znači nagrada “Čučkova knjiga”. Nagrade su afirmativne i mislim da znače svakom stvaraocu. To je na neki način potvrda da ono što autor radi ide u dobrom smjeru i da je to neko prepoznao iako i bez nagrade to može sve dobro da prođe. Nagrade su odlična platforma da se govori o temama koje su često književne, ali i o temama iz šireg intelektualnog i društvenog spektra. Nagrade i njihovo dodjeljivanje uvijek izazivaju debatu i pažnju javnosti. U tom smislu su dobar marketing i književnosti i autorima. Ne bih se drugačije popela predsjedniku države na glavu da nisam dobila Čučkovu nagradu, tako je pisalo na naslovnici jednih dnevnih novina. (smijeh)
Koliko je danas u Bosni i Hercegovini teško biti pisac i uopšte baviti se umetnošću?
Kulturna politika je politika svih politika, to je pitanje identieta. Mislim da se i na ovo pitanje može primijeniti odgovor “Nihil novi sub sole”, položaj umjetnika i umjetnosti je manje više oduvijek isti. Smatram da je potrebno artikulisati jedno moderno i sveubohvatno poimanje umjetnosti, kulture i njihovog položaja i uloge u društvu. Umjetnost nije šareni privjesak (svaki privjesak je samo ukras, dakle nešto suštinski nepotrebno) nego elementarna potreba i prostor koji mora biti adekvatno popunjen. Mislim na promišljenu, zakonodavnu aktivnost i odgovornu kadrovsku politiku. Mali korak u dobrom pravcu je najavljeni registar za umjetnike Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske.
Imate li književnih uzora ili prosto pisaca koji su vam dragi i kojima se vraćate?
Kako da ne, duga je lista, a ta lista ne može proći bez Kiša, Crnjanskog, Kafke, Harmsa, Čehova, Virginie Woolf…
Pišete li trenutno nešto, da li se to i u kojoj meri razlikuje od “Mandarinskih patki”, i kada bi eventualno to moglo doći do čitalaca?
Ovim putem bih mogla i da najavim novu knjigu. U pitanju je još jedna zbirka kratkih priča koja će uskoro izaći pod okriljem izdavačke kuće “Imprimatur” iz Banjaluke. Iako su priče u novoj zbirci tematski i stilski bliske prvoj zbirci, ipak ima dosta novina u izrazu a ima drugačijih naratora i tema.