“Zašto uopšte pišem roman? To sam pitao sebe. Odgovor je bio dosta jasan – činilo se da imam neku svoju priču koju je moguće zaokružiti u realnu cjelinu, samo ako se potrudim. I krenuo sam. Ipak, to opet nije bila samo ona priča koju sam na početku zamislio. Nevjerovatne stvari se dešavaju tokom rada na romanu. Recimo, dugo sam se dvoumio da li ima smisla završavati priču, i znao sam da odgovor mogu saznati samo ako nastavim da pišem. Dakle, jedino hodajući putem možeš saznati je li to pogrešan put. I moguće je da odgovor nisam dobio sve do objavljivanja. A istina je da još uvijek ponekad posumnjam.”
Piše: Fedor Marjanović, Fotografije: Radovan Dangubić
Ovim riječima Draško Sikimić opisuje sopstvena preispitivanja izbora forme romana i njegovog pisanja. Čvor na omči je Draškov prvi roman. Do sada je napisao tri zbirke pjesama: Smotuljci, Ogrebotine i Moje kosti ujedaju. Roman prati doživljaje glavnog junaka junaka kojem na početku amputiraju desnu šaku. Kroz priču o Vuku, svojevrsnom autsajderu svoje okoline, Draško proteže mnoštvo tema kao što su ljubav, odnos prema prirodi, postojanje Boga i nacionalizam. Za roman je dobio veliku podršku svog prijatelja Vladimira Tabaševića, koji mu je za djelo ustupio svoju NIN-ovu nagradu. Promocija Čvora na omči u Banjaluci će se održati 27. februara u 19 časova u Banskom dvoru, a organizator je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti Imperativ. Sa Draškom smo govorili o bojkotu ovogodišnje NIN-ove nagrade, o nacionalizmu, o “ubijanju Boga” i o tome kako život nekada nesrećno kopira književnost.
Prvo pitanje zapravo možda ima najmanje veze sa vašim romanom. Naime, zanimljivo je da ste za njega na neki način dobili NIN-ovu nagradu, odnosno da vam je Vladimir Tabašević predao svoju nagradu. Kasnije se pridružio bojkotu iste nagrade. Kako komentarišete sva ta dešavanja koja su popratila ovogodišnju dodjelu?
U ovom trenutku moja želja je da nemam nikakve negativne utiske, ni u vezi sa bilo kojom nagradom, ili žirijima, ili piscima; prosto ne želim da se bavim time više nego bi trebalo. Tek sam zašao u tu književnu scenu u Srbiji i to baš sada kad su te podjele među piscima postale veoma vidljive, pa mi se odmah nametnulo da biram nekakvu “stranu”. Međutim, ja poznajem samo Tabaševića, on je moj prijatelj, i to je sve što znam, i to mi je dovoljno. Njegov gest prosleđivanja svoje plakete NIN-ove nagrade i novčanog iznosa mi znači intimno, na ljudskom nivou. Oko pomenutog Bojkota nema potrebe da dajem neko posebno mišljenje. Ljudi koji su ga potpisali, svi oni imaju neke svoje razloge za to. Ono što je meni važno jeste da ne pronalazim nikakve lične interese, da ne tražim uticajne ljude u književnim krugovima i sa njima se sprijateljujem jer znam da je “dobro biti dobar s njima”. Koruptivnost u dodjelama nagrada, svih nagrada, ne samo književnih, postoji oduvijek, postajala je prije mene i biće tu i poslije mene. Jedini bojkot koji po mom mišljenju ima smisla je bojkot svih nagrada, dakle – bojkot nagrađivanja kao takvog. Međutim, treba imati snage za takav korak, koji je možda i besmislen, ali možda i nije; zato jedina stvar koja preostaje piscima poput mene, koji ne želim da imam nikakvog uticaja u tim krugovima niti želim da se na mene utiče, jeste da se bavim svojim poslom, a to je – pisanje (ili nešto drugo ako ustanovim da ipak nisam za ovo); a oni neka rade ono što misle da je njihov posao, i ja se sigurno nikada neću osjećati oštećenim ako zaobiđu moj rad. I da, to je ono što je bilo najčudnije u vezi sa NIN-ovom nagradom ovih godina što sam primijetio: nametanje “poraza” onima koji ne dobiju nagradu. Kakva apsurdnost! Čitao sam u komentarima te rečenice: treba biti dostojanstven u porazu i čestitati pobjedniku, i mnogo sličnih gluposti. Po meni, jedini pobjednik ili poraženi može biti žiri, koji je odabrao dobru ili lošu knjigu, a pisci mogu biti samo nagrađeni ili nenagrađeni, ali nikako pobjednici ili poraženi, jer umjetnost nije sport. To treba da se zna.
Ovo je vaš prvi roman, nakon tri objavljene zbirke pjesama. Kako je teklo samo pisanje romana? Na kraju u bilješci se napominje da je u jednom trenutku došlo do određenog zastoja.
Zastoj se dogodio dosta rano, već nakon napisanog prvog dijela, jer dogodilo mi se da je život izimitirao umjetnost – ostao sam bez desne ruke, a junak mog romana je prije toga ostao bez desne šake. Onda sam, kao što u toj bilješci piše, pauzirao sa pisanjem jer bilo je nekako nemoguće nastaviti nakon takve slučajnosti, a pored toga nervirala me i pomisao da pišem o čovjeku koji nema desnu ruku dok je i sam nemam; sve sličnosti između Vuka i mene bile su mi podnošljive osim te. Onda se desilo da sam godinu i po dana nakon toga upoznao moju prijateljicu Katarinu Trnavčević, kojoj sam kroz dopisivanje poslao te prve dijelove romana, i ona je nakon čitanja postala uporna u ubjeđivanju da nastavim pisati, počela je da mi prijeti ovim i onim, i na kraju me blokirala na Fejsbuku da bih ja nastavio da pišem, pa sam tako zatečen navalom njene upornosti sjeo i ponovo razmislio o priči, i onda sam krenuo. Tako je bilo.
Vuk ostaje bez šake u prvom dijelu romana, a u drugom je sahranjuje sa ocem. Kako se odnosite prema toj temi tijela i odnosa čovjeka prema njemu?
Zanimljivo je, zapravo, to što sam pisanjem o Vukovoj nesreći u velikoj mjeri uticao na svoj doživljaj onoga što mi se događalo mjesecima nakon zapisivanja njegovih dogodovština u bolnici. Imao sam neobičnu priliku i neočekivanu čast da imitiram Vuka, onoliko koliko je to bilo u mojoj mogućnosti. Međutim, na svoju žalost ja nisam imao priliku da biram šta će biti sa mojom rukom, kao što je Vuk odabrao da svoju sahrani. Ipak, ne osjećam se uskraćenim za to iskustvo, jer ono što sam zapisao njemu osjećam kao lično proživljeno, naročito nakon naknadnih slučajnosti. U tom odnosu prema tijelu radi se prije svega o odnosu prema življenju uopšte. Ljudi često “sahranjuju” dijelove svog bića, a u kontekstu priče iz “Čvora na omči” možemo učitati i simbolično sahranjivanje “desnice” kao političkog faktora; Vuk kao da postaje “ljevičarom”, ali ne tek političkim nego nekim novim, istinskim i pravim, i možda jedinim u gradu u kome živi, on tu svoju “ljevicu” sam izgrađuje kroz lični odnos prema životu.
Jedna od tema romana jeste i nacionalizam koji predstavlja Veliki Bijeli Četnik, otac Vukove djevojke Lane. U jednom trenutku on želi da sruši stari kesten ispred kojeg su se poginuli borci nekad okupljali da bi im na istom mjestu izgradio skaredan spomenik. Kako posmatrate ove apsurde nacionalizma?
Ja sam uz nacionalizam nekako uvijek vezao nemanje ukusa i stila, i, naposljetku, određeni nedostatak kulture. U romanu, međutim, postoji jedan momenat koji pokušava da razumije tu poziciju, ali čini mi se da nisu mnogi čitaoci to detektovali kao važan dio. Radi se o rečenici “Bio je suviše veseo za jednog nacionalistu”, i do sada je do mene došlo samo jedno prepoznavanje tog momenta – na tviteru je u vezi sa time pisao Stefan Janjić. Dakle, riječ je o važnoj definiciji, i zato ću citirati Stefana jer mi se sviđa kako je to sročio: “Nacionalistu stvarno možeš prepoznati po dubokom nezadovoljstvu koje se ne da zalečiti. Jer čak i kad mu život priredi nešto lepo, nacionalista se, trezan i pijan, uvek seti izgubljenih bitaka, kostiju predaka, zemlje koja je zaslužila da bude mnogo veća nego što je danas…”, i tako dalje. Radi se o problemu koji oduvijek postoji, i mislim da danas još više dolazi do izražaja zbog nevjerovatno nesposobne (i pokvarene) “ljevice”, ili kako god da zovemo tu alternativu sveopštem “desničarenju”. Zaključujem onda da je zapravo uvijek problem u ljudima, koji jednostavno, usljed radikalnog usvajanja neke “ideologije”, nisu u stanju da razumiju suprotnu stranu, i uvijek se prave neke fatalne greške u postupcima, i u kulturi i u politici. Zato ću na kraju ovog odgovora da citiram i Pekića: “Između hrišćanskih i komunističkih ortodoksa, između desnih i levih budala, tesna su vrata kroz koja pošten čovek može da prođe.” Takvo stanje je i danas.
Vuk je veoma povezan sa prirodom. Često ide do starog kestena umjesto među ljude. Koliko je priroda važna ovdje kao motiv i koliko smo otuđeni od nje, jer roman upravo završava sječom pomenutog stabla?
Drvo možemo da posmatramo na razne načine, a jedan od njih je – život. Drvo je život, traženje života, održavanje u životu, a u nacionalizmu koji pominjemo često možemo prepoznati određenu dozu mržnje prema životu, između ostalog i kroz tu neprestanu okrenutost ka prošlosti. Vuk kaže: “Kad prolazim kroz ovu šumu, ja se umivam.” Umivanje je nekako uvijek bilo duhovni čin koliko i tjelesni. Zbog toga on u jednoj sceni takođe govori da u hramovima nema ničeg svetijeg nego što ga ima pod tim drvetom. Možemo li onda da kažemo da sječa tog stabla simbolički predstavlja i “ubijanje Boga”, nekog Vukovog bez kojeg na kraju ostaje i na taj način zapravo biva “pušten”, oslobođen da nastavi dalje?