Od proglašenja pandemije korona virusa, na mnogim portalima moguće je pronaći tekstove o tome šta gledati tokom izolacije, kako se zabaviti, šta čitati. Ovo nije jedan od tih tekstova.
Piše: Fedor Marjanović
Kroz svoju dugu istoriju književnost se dotakla mnogih tema, pa između ostalog i epidemija. One su bile jedan od glavnih motivatora za književne analize ljudskih ponašanja u kriznim situacijama. Bilo da su vidjeli Božiju kaznu za ljudske grijehe ili filozofski problem suočavanja čovjeka i smrti, autori su teme masovnih smrtonosnih zaraza koristili za preispitivanje ljudskog smisla i krhkosti njegovog života. Tako su nastala djela u kojima se paralelno slavi život, veliča borba protiv smrti, ali i kritikuje čovjek kao društveno biće i pojedinac.
Ova kratka i nepotpuna lista knjiga koje se bave epidemijama nije preporuka za čitanje tokom zatvorenosti zbog korona vrusa. Neke od ovih knjige možda ne bi trebalo ni da čitaju oni koji su skloni strahu od zaraze. Ipak, oni koji se usude da ih pročitaju, moći će da vide kako pojava ovakvih „kataklizmičnih stanja“ može dovesti do preispitivanja upravo onoga šta znači biti čovjek.
Biblija
Najčitanija knjiga svih vremena veoma često opisuje različite pošasti, kao što su poplave, požari, epidemije, najezde skakavaca, ratovi i slično. Jedna od najpoznatijih je svakako ona iz Knjige Izlaska, kada Bog, da bi natjerao cara da oslobodi Jevreje ropstva, šalje na Egipat razne pošasti od kojih je posljednja i najteža smrt egipatske prvorođenčadi. Tu su takođe i apokaliptičke knjige od kojih je najpoznatije Otkrovenje Jovanovo, posljednja knjiga Novog zavjeta.
Treba imati u vidu da Biblija nije jedna koherentna cjelina već skup više knjiga, zbog čega opisuje različite pošasti u različitim kontekstima. Ipak, epizode poput ovih uglavnom imaju isto značenje. One su dokaz Božije moći, kao i kazna za ljudske grijehe. Kao što treba da približe ljude Bogu, takođe treba da dovedu do pokajanja. Zanimljivo je to što ni u XXI vijeku nismo daleko od ovakvih tumačenja. Doba pandemije su između ostalog obilježile vijesti kako je došlo do pročišćenja vazduha, kako se zagađenost smanjila i kako su ljudi kao „prirodni zagađivači“ onesposobljeni. Takođe, snimljeno je mnogo kratkih filmova koji pripovijedaju iz perspektive Zemlje o ljudskoj oholosti i sujeti, te kako svojim postupcima uništavaju prirodu oko sebe. Iako kontekst nije religiozan, ovo dokazuje da i dalje razmišljamo prema biblijskom modelu, gdje velike krize poput pandemije smatramo kaznom za naše kolektivne grijehe.
Dekameron
Bokačovo remek-djelo Dekameron je možda jedna od najveselijih knjiga sa ove liste, tako da se ona može preporučiti za čitanje i onima koji traže razbibrigu. Iako zbirka pripovjedaka, radnja Dekamerona ima okvirnu priču koja je vezana za jednu od najstrašnijih pandemija u istoriji čovječanstva, Crnu smrt. Bolest kuge, koja je počela u centralnoj ili istočnoj Aziji prenijela se Svilenim putem do Krima, odakle je trgovačkim brodovima došla do Evrope. U periodu od 1347. do 1351. godine, Crna smrt je odnijela petinu cjelokupnog ljudskog stanovništva i polovinu evropskog.
Đovani Bokačo u svom djelu predstavlja grupu od desetoro mladih ljudi (sedam mladića i tri djevojke) koji bježe iz Firence u napuštenu vilu u gradiću Fiezole, da se zaštite od kuge. Da bi prekratili vrijeme oni počinju pričati priče u toku deset dana. Raspon njihovih tema se kreće od komičnog preko erotskog do tragičnog. Priče su nerijetko humorističnog karaktera i govore o svakodnevnom životu. U njima se hvale ljudska dovitljivost, pamet, nekad i lukavstvo, a ismijavaju glupost i lažni moral.
Osim toga, u vrijeme kada je većina nas u kućnoj izolaciji, ova knjiga može pružiti sjajnu inspiraciju kako skratiti vrijeme. Iako nismo direktno jedni sa drugima, u ovom periodu je došlo do velikog skoka korištenja društvenih mreža i aplikacija za internet komunikaciju. Bez obzira na fizičku razjedinjenost, ljudi su našli načina da se povežu u vremenu izolacije i tako pomognu jedni drugima, ali i očuvaju zdrav razum. Slično i Dekameron u vrijeme jednog od najvećih istorijskih stradanja slavi život i svakodnevnicu.
Kuga
Kuga Albera Kamija je možda jedan od najpoznatijih romana sa ove liste. Radnja romana se dešava četrdesetih godina XX vijeka u Oranu. Epidemija kuge počinje pojavom jednog mrtvog pacova, a ubrzo prelazi na čitav grad. U toku romana detaljno je opisana kolektivna borba građana protiv bolesti, kao i pozadinska dešavanja koja različiti ljudi koriste da bi došli do profita. Roman ima veliki broj junaka koji različito završavaju. Najvažniji su doktor Bernar Rije i Žan Toro, koji postaju glavni borci protiv epidemije kuge.
Alber Kami kao filozof egzistencijalizma, iskoristio je fenomen epidemije za filozofska preispitivanja smisla ljudskog života. Kao filozof apsurda, Kami je poznat po svom romanu Stranac u kojem je predstavio život besmislenog čovjeka. U ovom slučaju njegovi junaci se bune protiv smrti kao takve i bore za život. Pobuna protiv kuge predstavlja i pobunu protiv apsurda. Oni junaci koji najviše podsjećaju na Kamijevog apsurdnog Mersoa, zapravo se odlikuju najvećom požrtvovanošću i tragičnošću. Neki tumači ovog djela su u borbi protiv kuge vidjeli alegoriju borbe protiv nacizma. Iako roman završava pobjedom čovječanstva, on ostavlja opomenu da se takve pošasti ponovo mogu ponoviti.
Sto godina samoće
Poznati roman kolumbijskog pisca Gabrijela Garsije Markesa nije potpuno posvećen fenomenu epidemije. Ipak, u njemu se nalazi jedna veoma prepoznatljiva epizoda, zbog koje je zaslužio da se nađe u ovoj grupi knjiga. Roman je inače poznat po specifičnom stilu koji se zove magijski realizam. To podrazumijeva da se natprirodna dešavanja opisuju realistički kao dio stvarnosti.
Epidemija koja je zavladala Makondom zove se epidemija nesanice. Bolest počinje tako što zaraženi izgubi potrebu za snom. On može da sasvm normalno da funkcioniše, a da ne spava. Iako ideja o životu bez spavanja i umora u početku zvuči primamljivo, nesanica sa sobom nosi svoje nuspojave. Glavna od njih je zaborav. Ljudi počinju prvo zaboravaljati kako se određene stvari zovu. Prvo rješenje da na stvarima pišu njihove nazive pada u vodu, onda kada oboljeli počinju zaboravljati njihovu namjenu, a naknadno zaboravljaju i čitati. Polako se oboljelima počinju miješati snovi i java, tako da više ne znaju šta se stvarno oko njih dešava. Od doma porodice Buendija nesanica se vrlo brzo širi na čitav Makondo, zbog čega je grad zatvoren.
Neobična bolest nestaje na isto tako neobičan način. U selo dolazi Ciganin Melkijades, za kojeg su već ranije čulo da je umro. Navodno mu se nije dopalo u smrti, pa je odlučio da se vrati u svijet živih. Sa sobom Melkijades donosi čudotvorni lijek koji vraća stanovnicima san.
Sljepilo
Sljepilo je jedan od najpoznatijih romana portugalskog nobelovca Žozea Saramaga. Kao i Markes, Saramago je poznat po magijskom realizmu. Iako epidemija koju on opisuje jeste fantastična, njeno predstavljanje je mnogo realističnije nego Markesovo. Jednog dana u neimenovanom gradu neimenovane zemlje, jedan čovjek oslijepi u autu čekajući zeleno svjetlo na semaforu. Njegovo sljepilo je ipak neobično, jer umjesto mraka, on vidi samo bjelinu, kao da je u magli ili je upao u more mlijeka. Ova neobična bolest počinje da se prenosi na sve ljude sa kojima je ukrstio pogled i ubrzo postaje ozbiljna epidemija koja prijeti čitavoj zemlji.
Glavni dio romana odvija se u ludnici, prvom karantinu za ljude oboljele od sljepila. Njeni slijepi stanovnici moraju da se organizuju među sobom kako će živjeti, uspostaviti određenu hijerarhiju i normalan život. Ipak, nalaze se u zatvorenom prostoru u kojem ne dobijaju dovoljnu količinu hrane, njihov broj se postepeno povećava, a vojnici koji ih čuvaju imaju naređenje da ih ubiju ukoliko se približe.
Saramagov roman zapravo govori o društvu u apokaliptičnom stanju. Imaginarna epidemija za njega je povod da razmišlja o sistemu uređenja društvenih zajednica, o ljudskoj prirodi, o nagonu za preživljavanjem, ali i o moralu u dobu najvećih nesreća.
Besnilo
U ovoj grupi svoje zaslužno mjesto dobija i roman Besnilo Borislava Pekića. U pitanju je možda i najpotresniji roman sa ove liste. Njegova radnja se dešava u toku jednog dana u londonskom aerodromu Hitrou. Na aerodromu dolazi do epidemije psećeg bjesnila, koja nije kao druge. Dok je uobičajenom virusu bjesniča potrebno određeno vrijeme da dođe do mozga, u romanu mutirani virus ovaj put prelazi u roku od nekoliko sekundi. Takođe se ne prenosi psećim ugrizom, nego respiratornim putem, zbog čega su svi potencijalne žrtve. Kako se virus širi tako se krug kretanja nezaraženih sve više smanjuje, što je prikazano na mapi aerodroma, kojom počinje svako poglavlje.
U Besnilu Pekić je iskazao svoju nevjerovatnu erudiciju. Osim nevjerovatnog poznavanja medicinskih termina i samog virusa, autor u knjigu uvodi mnoštvo biblijskih motiva, prvenstveno apokaliptičnih i novozavjetnih. U masi ljudi zatvorenoj u aerodromu, prikazuje svijet u malom, način na koji funkcioniše i na koji propada. Roman ima mnoštvo junaka, a scene djeluju kao iz filma i televizijske serije, naglo se prebacuju jedna na drugu, a sve su povezane opasnošću smrtonosnog bjesnila. Pošto je Pekićev virus plod bioinžinjerskih istraživanja, u ovom romanu, pored svih filozofskih i religijskih tema, vidimo i ekološku kritiku čovjeka i njegovog nasilnog i gospodarskog odnosa prema prirodi, koji dovodi do uništenja čovječanstva.