„Prvi i osnovni problem djece rata u administraciji je neimanje imena oca, koje je često u Bosni i Hercegovini primarno ime svakog pojedinca. Nepostojanje kategorije djece rata unutar sistema, zakona i države dovelo je do toga da oni ne ostvaruju jednaka prava kao ostala djeca. Nikad nismo imali pravo na konkretne stipendije, za razliku od djece palih boraca i djece šehida. Tu se vidi koliko se nije priznalo ono što su naše majke preživjele, koliko se sve to smatralo nebitnim. Nekako se više poštovala ta muška strana rata.“
Piše: Fedor Marjanović, fotogorafije: „Zaboravljena djeca rata“
Ovo su neki od problema koje opisuje naša sagovornica Ajna Jusić, sa kojima se susreću djeca rođena kao posljedica ratnog silovanja, među koju spada i ona sama. Rođena je u septembru 1993. godine u sigurnoj kući “Medica” u Zenici, kada je njena majka imala 22 godine. Pravu istinu o svom porijeklu nije znala sve do svoje petnaeste godine. Od tog dana, Ajna se posvetila tome da pomogne onima koji su proživjeli iste traume kao i njih dvije, ali i da svijet učini pravedenijim. Predsjednica je udruženja građana „Zaboravljena djeca rata“, koje okuplja osobe sa istom životnom pričom kao što je njena i bori se da problem djece rata bude prepoznat u društvu i zakonu kao kategorija civilnih žrtava rata. Po njenoj životnoj priči snimljen je film Grbavica, a sama je učestvovala u snimanju dokumentarnog filma Nevidljivo dijete, kao i u predstavi U ime oca.
Prethodne godine imala je priliku da se obrati Ujedinjenim nacijama u ime djece rođene kao posljedica rata u BiH. Uprskos pandemiji 2020. godina je uspješna za Ajnu. Proglašena je za jednu od sedam svjetskih liderica koje treba slaviti. Takođe, izložba „Breaking Free“, čiji su autori članovi udruženja, dobila je nagradu „Jelena Šantić: Hrabri iskoraci“. Sa Ajnom smo razgovarali o ovogodišnjim priznanjma, izložbi, radu udruženja i odnosu države prema kategoriji stanovništva kojoj ona pripada i koju predstavlja.
Proglašeni ste za jednu od sedam liderica koje treba slaviti u 2020. godini. Koliko vam ovakvo priznanje znači?
Ova nagrada je definitivno važna. Nije mala stvar biti izabrana za jednu od liderica koje treba cijeniti 2020. godine. Mislim da je to lijepa kruna za prethodne dvije godine mog aktivnog rada. Takođe, mislim da ovakvo priznanje, pogotovo u doba korone, godi našoj državi.
Predsjednica ste UG „Zaboravljena djeca rata“. Vaš humanitarni rad je najvećim dijelom određen i ličnom životnom pričom. Možete li prije svega objasniti šta se tačno podrazumijeva pod terminom „djeca rata“ i koje sve kategorije postoje?
Postoje tri kategorije. Prva kategorija su djeca koja su rođena kao posljedica ratnih silovanja, bez obzira na etničku pripadnost i majke i biološkog oca, odnosno zločinca. Druga kategorija su djeca čiji su očevi pripadnici stranih mirovnih misija, odnosno tzv. peace keepers babies. Treća kategorija s kojom radimo su djeca čiji su očevi pripadnici stranih humanitarnih organizacija koje su djelovale tokom rata i poslije rata. Isto tako unutar našeg udruženja obrađujemo kategorije djece koja su rođena kao posljedica prisilnih brakova, jer su bili česti tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali još uvijek ne postoji zakonska osnova koja reguliše to pitanje. Krivični zakon u našoj zemlji uopšte nije priznao prisilni brak kao dio ratnih zločina, kao na primjer Sijera Leone. Takođe radimo sa djecom koja su rođena kao posljedica silovanja, a data su na usvajanje, što je prikazano u našem filmu Nevidljivo dijete. Još jedna kategorija sa kojom radimo su djeca nastala kao posljedica seksualne eksploatacije.
Kakva je uloga države u problemima sa kojima se ove kategorije susreću?
Uloga države ne postoji, jer država ništa nije uradila po tom pitanju. Prva i osnovna greška je ta što je problem gurnula pod tepih. Nikad se nije bavila ni registracijom te djece, niti je postavila pitanje: „A gdje su sva ova djeca?“ Ako govorimo o cjelokupnom broju, da smo imali hiljade i hiljade silovanih žena, valjda je potrebna jedna logička nit da se shvati da su se rađala djeca kao posljedica tih zločina, bez obzira na etičku pripadnost.
Jedna od glavnih aktivnosti udruženja je bila izložba „Breaking Free“ za koju ste ove godine dobili nagradu „Jelena Šantić: Hrabri iskoraci“. Možete li mi reći nešto o toj izložbi?
Izložba je prva istorijska izložba za Bosnu i Hercegovinu u kojoj smo uspjeli pokazati tri stvari. Prvo je dvadesetpetogodišnji odnos društva prema djeci rođenoj od rata i preživjelim ženama. Takođe, što je možda najljepše, neki od naših članova su prvi put izašli vidljivi sa svojom pričom. Znači da smo pokazali da Ajna Jusić nije sama u svemu tome. Postoje brojne i različite priče ove kategorije. I pokazali smo jačinu i ljepotu naših majki, što je bio dio izložbe. Ova izložba je bila jedinstvena prilika da prikažemo kako su tretirali ovu djecu, kako i koliko je snage trebalo svim majkama da skupe i da je imaju da bi izvele dijete na pravi put i da bi se jednostavno borile uprkos svojoj traumi. One su se borile sa svom diskriminacijom, stigmom i nedaćama koju sam život donosi.
Svojim djelom i životom obuhvatili ste i dramske medije. Priča vas i vaše majke inspirisale su film Grbavica. Učestvovali ste u filmu Nevidljivo dijete, a takođe ste bili akterka predstave U ime oca. Koliko pozorište i film, generalno umjetnost, imaju mjesta u širenju svijesti o problemima o kojima govorite?
Što se tiče ovog dijela našeg rada, umjetnost je definitivno jedan prelijep alat koji mi koristimo, alat koji je toliko emotivan i koji nam omogućuje direktnu komunikaciju sa društvom. Ono nam je važno. Šta će mi zakon, ako me društvo diskriminira? Zato idemo tom linijom, društvo pa zakoni. Kroz umjetnost se zaista može puno toga reći. Nismo u mogućnosti da kucamo od vrata do vrata i da ljudima objašnjavamo ovu priču. Ali kad koristimo umjetnički izražaj, to onda zaista samo dođe do ljudi, što smo mi uspjeli, pogotovo predstavom U ime oca. Pozorište ima svoju dušu, energiju, intimu koja je potrebna za jednu ovako tešku priču. Tako da, moje obuhvatanje dramskih medija je definitivno moja pozitivna priča i sretna sam što sam se odlučila na taj korak. Mislim da uvijek ovako teške teme mogu dobiti svoje mjesto u pozorištu.