Dugo se nije desilo da jedan domaći film izazove takvu pažnju u regionu kao što je to uradio „Dnevnik Diane Budisavljević“ iz 2019. godine. Još puno prije bioskopske distribucije o filmu hrvatske rediteljke Dane Budisavljević pisali su mnogi. Od filmskih kritičara, kolumnista pa do velikih pisaca koji ne pišu često o filmu. Nakon premijere na Pulskom festivalu i apsolutne pobjede sa šest osvojenih nagrada, filmu su nekoliko minuta aplaudirali glumci, reditelji, novinari i producenti. Stariji kažu da se tako nešto nije nikad desilo na ovom prestižnom festivalu. Kao malo kojem regionalnom reditelju prethodnih godina Dani Budisavljević pošlo je za rukom da o njenom filmu pričaju svi i da on puni bioskopske dvorane širom bivše Jugoslavije.
Piše: Vedran Grahovac
Radnja filma smještena je u Zagreb u period Drugog svjetskog rata gdje pratimo Dianu Budisavljević. Ona je Austrijanka udata za doktora Julija Budisavljevića, Srbina po nacionalnosti. Nakon što do nje stignu informacije o logorima koji se masovno prave u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i u kojima su zatvoreni Jevreji, Romi, te srpske žene i djeca, odlučuje da osnuje humanitarnu organizaciju. Na tom putu osnivanja organizacije naići će na razne administrativne, a zapravo političke prepreke koje će joj otežati put slanja pomoći srpskim ženama i djeci koji su se nalazili u logorima širom NDH. Uprkos tome, u jednoj vrsti ilegale vodi dnevnik i sa nekolicinom ljudi organizuje pomoć, ali i akciju spašavanja. U toj akciji Diana je izbavila oko 10.000 srpske djece i napravila podvig o kome se do prije nekoliko godina zapravo nije puno znalo.
Nakon dugogodišnjeg istraživanja ove teme Dana Budisavljević nam donosi jednu od najvećih i najfascinantnijih priča na ovim prostorima. Priča je to o ljudskosti u vremenu zla. U vrijeme kada se o zločinima šaputalo i na njih odmahivalo glavom jedna žena nije htjela pristati na to. Ne radi slave, pažnje ili nečeg trećeg, nego svog karaktera, moralnih i prije svega ljudskih principa. To su oni principi bez kojih ne možemo i koji nas podstiču na djela i akciju. Služeći njima nerijetko smo nesvjesni važnosti onoga što zbog njih činimo, a što zapravo ima ogromnu i širu društvenu vrijednost. Onu vrijednost koja ostaje budućim naraštajima kao putokaz kuda i kako treba da idu. Ta vrijednost lišena je svakog oblika ideologije, ali i bilo kakve lične i materijalne koristi. Kao i uvijek u slučaju herojskih djela, ta korist je duševna satisfakcija i zadovoljavanje onoga što zovemo sopstvena savjest.
Zapravo, „Dnevnik Diane Budisavljević“ svjedočanstvo je ljudske hrabrosti, ali i smjelosti. Hrabrosti da budemo svoji i suprostavimo se sistemu. Ta hrabrost posljedica je unutrašnjeg nagona za onim ljudskim i iskonskim u nama. Takođe, priča je ovo o konkretnom društveno-istorijskom kontekstu u kojem su počinjeni ogromni zločini. U tom i takvom društvu nije se pravila razlika između mladih i starih, žena i djece. Jedina bitna razlika bila je vjera i nacionalnost. Upravo zbog njih mase su odvođene u logore, ubijane ili jednostavno nestajale. Ono što treba naglasiti jeste da je ovo priča i o hrabrosti drugih ljudi koji su pomagali Diani, a kojima se, bar ozbiljnije u ovom filmu rediteljka ne bavi. O njima javnost nije mnogo saznala, a bez tih pojedinaca sve ono što je Diana radila ne bi imalo smisla.
Odlučivši se za crno bijelu fotografiju Dana Budisavljević snima u dokumentarno-igranoj formi koja je praćena arhivskim snimcima. Upravo ta forma jedna je od specifičnosti ovog filma koja mu daje prepoznatljvu notu. Zapravo, veći dio filma bar u onim igranim segmentima pratimo Dianu bez prikaza onog što je suštinski strašno u samoj ovoj priči. Ti užasi su negdje izvan kadra kojeg vidimo i naslućujemo ih kroz dijaloge, dok ostajemo uskraćeni za onaj dramski i emocionalni naboj koji često imaju filmovi ove tematike. Sa druge strane, gledajući ispovijesti nekoliko ljudi koji su kao djeca odvedeni u logore i preživijeli, dobijamo onu istinsku uvjerljivost i emociju koja polako raste tokom samog filma. Kako film odmiče pojavljuju se i dokumentarni snimci skoro polužive djece u logorima koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Savršena crno bijela fotografija jedan je od najboljih segmenata ovog ostvarenja koji upotpunjuje u pravim trenucima prikladna muzička podloga doprinoseći atmosferi jeze i užasa. U ulozi Diane Budisavljević odličan posao obavila je proslavljena Alma Prica. Glumeći blagu i tihu Dianu, Alma uvjerljivo donosi lik žene koji je prije svega jakog karaktera odlučnog da mijenja stvari u društvu u kojem živi. Pored Alme u filmu se pojavljuju i Igor Samobor, Mirjana Karanović, Tihomir Stanić, Krešimir Mikić i još mnogi drugi.
Ne želeći da ovako bitnu temu zloupotrebi jeftinom eksploatacijom emocija ili lažnim patriotizmom kako to često biva, Dana uspijeva da snimi jedan drugačiji i totalno neuobičajen film. Izrazite i istančane poetike „Dnevnik Diane Budisavljević“ istinsko je remek djelo u vizuelnom smislu. I pored teške teme rediteljka ne igra na kartu patetike i ostaje prizemna i racionalna uspijevajući da prenese onu emociju za koju možemo reći da nije jeftina. Pored svoje umjetničke vrijednosti „Dnevnik Diane Budisavljević“ ima onu možda i bitniju a koja se tiče društveno-istorijskog konteksta. Ovo je emotivan i uznemirujuć film koji podsjeća i opominje na sve ono što smo preživijeli, ali i sve ono šta smo kao ljudi spremni učiniti. Značajan film za Hrvatsku i njeno civilno društvo, ali i zemlje u okruženju.
Godina: 2019
Režija: Dana Budisavljević
Scenario: Dana Budisavljević, Diana Budisavljević, Jelena Paljan
Uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Mirjana Karanović, Biserka Ipsa, Krešimir Mikić, Tihomir Stanić
Žanr: biografski, drama, dokumentarni
Država: Hrvatska, Srbija, Slovenija
Trajanje: 88 minuta
Pročitajte i:
Dana Budisavljević za eTrafiku: Treba svakome dati prostor za žrtve, oprost i ispriku