„Jako je čudno što je Šakota vraćen na posao za vrijeme korone, kada je obustavljen normalan tok školske godine, baš iz razloga kad se ljudi ne mogu kretati, protestovati i boriti na bilo koji način. Može se zaključiti da je sve jako dobro smišljeno. Ja se nadam da će roditelji pametno odreagovati, pobuniti se, protestovati ili na neki drugi način dići svoj glas, jer ovo je stvarno nedopustivo. Problem se mora riješiti zbog naše djece i za njihovo bolje sutra.“
Piše: Snježana Aničić, foto: Pixabay
Ovo su riječi majke koja je jedina pristala da javno govori o vraćanju profesora Spase Šakote na posao. Podsjećamo, Šakota je profesor banjalučke Tehnološke škole, koji je vraćen na posao uprkos tome što je ranije osuđivan zbog seksualnog zadovoljenja pred maloljetnim učenicama. Prije dvije godine su pod njegov automobil postavljene četiri bombe, a sam Šakota je na sudu priznao da su to uradili ljudi kojima je platio 30.000 KM za sređivanje oslobađajuće presude.
Šakota je u oktobru 2017. u Osnovnom sudu Banjaluka prvostepeno osuđen na šest mjeseci zatvora zbog zadovoljenja polnih strasti pred maloljetnim učenicama 2011. godine. U drugostepenom postupku, presuda je potvrđena. Krajem prošle godine, Ustavni sud BiH vratio je slučaj na novo suđenje zbog retroaktivne primjene krivičnog zakona. Međutim, Okružni sud u Banjaluci je donio odluku da je u ovom predmetu nastala zastara i odbacio sve optužbe protiv Šakote. Nedavno je on vraćen na mjesto profesora fizičkog vaspitanja.
Iako smo zamolili više roditelja da nam se jave i iznesu svoje mišljenje, zbog straha za sebe i djecu, niko se nije usudio. Jedina majka koja je pristala na razgovor kaže da je svjesna da drugi roditelji zbog straha neće da pričaju o ovoj temi. Mnogi od njih, kako kaže, nisu zadovoljni trenutnom situacijom i spremni su da zaštite svoje dijete, ali je strah jači.
„Ljudi imaju strah da kažu svoje mišljenje, vjerovatno jer ne žele da im se nešto dogodi. U našoj državi, ako imaš svoje mišljenje i boriš se za bilo koju vrstu pravde, budeš sankcionisan. Imamo čiste dokaze za to u protekle dvije godine, slučaj Davida Dragičevića. Ja sam takav tip čovjeka da jednostavno ne mogu stajati sa strane, ćutati i gledati na nepravdu, na nezakonje. I boriću se na bilo koji način da se ovo riješi. Trebamo kao roditelji reagovati, protestovati, učiniti bilo šta da se ovo riješi“, govori S. B. čija ćerka pohađa Tehnološku školu.
Smatra da ima i profesora koji su zaposleni u Tehnološkoj školi, a ne slažu se sa odlukom o Šakoti, ali se plaše da će ostati bez posla ukoliko progovore. Ona priznaje da je bila šokirana kada je čula da se Šakota vraća u školu i dodaje da problem treba riješiti prije početka nove školske godine.
„Ćerkinom razredu je u prvom polugodištu i sve do početka online nastave, fizičko predavala jedna profesorica. Od početka online nastave, dodijeljen im je prof. Šakota. Nastava se izvodi putem Vibera, imaju grupu i on im šalje linkove sa YouTube-a. Moja ćerka ih ne otvara, kaže da ne želi. Razmišlja u tom pravcu da je ko zna šta na linkovima. Opravdano, dijete ima strah. Prijavi se da je na času i to je to“, objašnjava naša sagovornica.
„Roditelji imaju obavezu da ovo ne ignorišu“
Docent doktor psihologije Siniša Subotić smatra da mnogi roditelji i djeca nisu svjesni ozbiljnosti situacije zbog trenutnog izvođenja nastave, te da je važno da roditelji razgovaraju sa učenicima.
„Kad se nastava vrati u regularni modalitet izvođenja, mnogo veći broj i roditelja i učenika uvidjeće ozbiljnost situacije. Roditelji imaju obavezu da ovo ne ignorišu, ma koliko im tema bila neugodna. Ne pričati o njoj sa svojom djecom bila bi velika greška. Disproporcionalno češće žrtvama zlostavljanja postaju upravo ona djeca i adolescenti koji nemaju osjećaj povjerenja u svoje roditelje i koji u njima ne vide sigurnu bazu“, rekao je Subotić.
S. B. takođe smatra da treba razgovarati sa djecom kako bi znali da su roditelji uz njih.
„Sa ćerkom sam razgovarala o ovome čim sam dobila informaciju. Dijete ima strah. Učenici u njenom razredu su razgovarali o tome, odbijaju da im Šakota predaje fizičko. Rekla sam joj da o tome treba da razgovaraju i sa svojim razrednikom“, govori ona za eTrafiku.
Subotić je objasnio na koji način roditelji treba da razgovaraju sa učenicima i zašto je to bitno.
„Ne treba ih prestrašivati, već im staloženo predočiti da se desilo to što se desilo, da rizik postoji, ali da najvjerovatnije nije velik, jer su i profesor i škola sad pod stalnom prismotrom i da će se reagovati u slučaju sumnje. U tom smislu, djeci treba staviti do znanja da bez ustručavanja treba da prijave roditeljima bilo koji događaj u kojem se njihov tjelesni ili emocionalni integritet dovede u pitanje (u ovom ili bilo kom drugom kontekstu). Istovremeno, roditelji bi trebali da budu proaktivni i da se obrate pedagoško-psihološkoj stručnoj službi škole i od njih dobiju informacije o tome koje oblike podrške učenicima mogu i planiraju da pruže. Važno je, međutim, ne svaliti svu odgovornost za brigu o mentalnom zdravlju učenika na školu, već ovdje zajednički treba da djeluju i škola i roditelji, kako bi se izvuklo najbolje iz ove nezahvalne situacije“, savjetuje Subotić.
On kaže da ovakvi i slični događaji ostavljaju manje posljedice ukoliko dijete ima podršku roditelja.
„Stresni životni događaji ostavljaju znatno manje posljedice u okolnostima u kojima mladi ljudi znaju da imaju podršku i zaštitu od strane roditelja. Ne trebamo pretpostavljati da naša djeca znaju da smo tu za njih, trebamo im to i reći i pokazati i činiti to kontinuirano. Od velike je važnosti da roditelji jasno iskomuniciraju prema svojoj djeci da su pravo i pravda ponekad komplikovani i da se sad dogodila stvar zbog koje će se možda osjećati ugroženim, ali da su oni tu da ih zaštite“, zaključuje Subotić.