Dugo jedan domaći film nije izazvao toliku pažnju i polemiku kao što je to film „Dara iz Jasenovca“. Još prije svjetske premijere, nastao je „rat“ na portalima i forumima o tome da li je film politička i ideološka propagandna. Najtužnije od svega je da su obe strane, i Srbi i Hrvati, pisali i pričali o filmu, a da ga prije toga nisu gledali.
Piše: Vedran Grahovac
Takođe, još prije odluke da film bude kandidat Srbije za nagradu Oskar, u filmskim krugovima Srbije vodila se rasprava da li kandidat ove zemlje treba biti „Dara iz Jasenovca“, koja je faktički bila bez kino distribucije i učešća na velikim evropskim festivalima ili pak „Otac“ Srdana Golubovića, nagrađivan na festivalu u Berlinu. Ova činjenica, kao i sama tema, dali su za pravo mnogima da „Daru iz Jasenovca“ proglase kao unaprijed favorizovan film, koji će biti kandidat Srbije ispred „Oca“ i još nekih filmova. Nedugo nakon svjetske premijere i nekoliko prikazivanja u bioskopima Amerike, producenti filma „Dara iz Jasenovca“ odlučili su da film prikažu na televiziji, u Srbiji i Republici Srpskoj, što je bio svojevrstan presedan, s obzirom na to da film u domaće bioskope dolazi tek u aprilu.
Radnja filma smještena je u četrdesete godine prošlog vijeka u dva logora na prostorima Nezavisne Države Hrvatske. U logoru Stara Gradiška, a u okviru logora Jasenovac pratimo desetogodišnju djevojčicu Daru, koja je tu sa braćom i majkom. Nedaleko od tog logora nalazi se drugi logor u kojem je Darin otac. On kopa jame i mrtve ubacuje u njih. Zapravo, vrlo jasno shvata šta se dešava u Staroj Gradišci, odnosno, da mrtvi koje kopa dolaze upravo iz nje. Svaki dan izvršavajući zadatke, Darin otac ipak mašta o bijegu, iako mu govore da je to skoro pa nemoguće. Prateći dešavanja u oba logara upoznajemo se sa sudbinom Dare, ali i svim zlodjelima počinjenim nad nevinim ženama, djeci i muškarcima.
Ne baveći se ozbiljnije činjenicama, a u vezi sa istorijskim pitanjima koja se odnose na NDH i svemu što je njima prethodilo, Antonijević fokus svog filma stavlja na djevojčicu Daru i dešavanja nam uglavnom prikazuje iz njene perspektive. Bez svoje volje stavljena u vrtloge sudbine, nalik najvećim košmarima i paklu, ona postaje svjedok nekih od najvećih užasa savremene istorije. Gledajući stvari oko sebe, koje se dešavaju nevjerovatnom brzinom, ona nema vremena za strah i razmišljanje, nego prosto pokušava da preživi i opstane. Iako je to izuzetno teško.
„Dara iz Jasenovca“, prvenstveno je svjedočanstvo zla i ljudskih užasa. Onih strahota koje su normalnom čovjeku nepojmljive, a koje je, sa druge strane, samo čovjek kadar učiniti. Ona je portret vremena zla, u kojem ljudi poput zvijeri dolaze do izražaja i pokazuju svoje najgore lice. To lice, nalik je licima najvećih krvoločnika koji su apsolutno spremni na sve. Oni nanose bol i muku iz bijesa, ali nerijetko i čistog zadovoljstva. U tom smislu „Dara iz Jasenovca“ jeste i portret ljudske patologije i onog najdubljeg zla ukorijenjenog u ljudima.
Sa druge strane, ovaj film je posveta životu, opstanku i ljudskoj potrebi da se uprkos svim patnjama izdigne iznad smrti. Ta potreba, pored one primarne i nagonske, svojstvene ljudima kao vrsti, proizilazi iz ljubavi na više nivoa. U ovom slučaju, to je ljubav između majke i djece, muža i žene, ali možda i najviše između sestre i brata, a što vidimo kroz lik Dare i njenog brata Bude. Gledajući smrti u oči, njihova želja za životom postaje sve jača, a veza njih dvoje sve čvršća.
Odlučivši se za vrlo kompleksnu, tešku i ne tako često obrađivanu temu, reditelj Predrag Antonijević zajedno sa ekipom, najviše se bavio pitanjem kako da prikaže „estetiku“ zla, a da film ostane i dalje gledljiv. Odgovor na to pitanje zapravo je ovaj film kao finalni proizvod. Za razliku od nekih filmova slične tematike, poput „Šaulovog sina“ koji je osvojio Oskara i koji užase logora prikazuje na suprotan način, kroz mračniju i za gledanje težu estetiku, Antonijević se ipak odlučio za težak i bolan film koji je ipak prijemčiv i širim masama. To je jedan od onih filmova koji su po estetici bliži Holivudu, nego evropskoj kinematografiji. I, upravo to, uz činjenicu da film nije išao na velike festivale, samo je jedan od mogućih razloga zbog koji je izostala nominacija za nagrade Oskar i Zlatni globus. Naročito, ako pogledamo koji su filmovi osvajali nagradu Oskar posljednjih godina u kategoriji najboljeg stranog filma, a koji su uglavnom bili nagrađivani na evropskim festivalima i po poetici bili puno bliži evropskom filmu.
Uprkos teškoj i mučnoj temi, film ipak ima visok nivo vizuelno-tehničke estetike, koju čini odlična kamera, fotografija, ali i muzika. Nadrealne scene u kojima umrli „odlaze“ u jedan poseban prostor, samo su dio te estetike koja film čini gledljivim, što je i bila zamisao reditelja Antonijevića. Ako govorimo o nedostacima, treba pomenuti scenario kao najslabiji segment. Slabo razrađen, bez tipične i dublje analize radnje i likova, daje prostora za raspravu i malo dužu kritiku. Sa druge strane, to je (možda) posljedica odluke reditelja da zapravo prikaže samo dio užasa logora iz perpsepktive jednog djeteta. Kada govorimo o zamjerkama pojedinih ― da je film antihrvatski ili antikatolički, one ne stoje, iz razloga što već u jednoj od prvih scena, kada žena Hrvatica uzima dijete od majke Srpkinje, sa iskrenom namjerom da ga spasi, jasno vidimo da nisu svi isti i da to ne mogu biti. Zamjerke o istorijskim činjenicama, koje se odnose na završni govor u filmu, ulogu Stepinca ili boju uniformi, treba ipak prepustiti istoričarima. Od upečatljivijih uloga treba izdvojiti role Marka Janketića, Igora Đorđevića, Vuka Kostića, kao i Biljane Čekić u ulozi Dare. Takođe, treba pomenuti i veliki broj banjalučkih glumaca u bitnim ulogama, kao što su Nikolina Jelisavac, Anja Stanić, Zlatan Vidović i Sandra Ljubojević.
Na kraju, možemo reći da je „Dara iz Jasenovca“ emotivan i tehnički dobar film, koji obiluje vrlo teškim scenama za gledanje. Obrađujući bitnu i važnu temu, svakako je otvorio određena pitanja i doveo do polemike rijetko viđene na našim prostorima. Nažalost, ta polemika je uglavnom otišla u pogrešnom smjeru, jer se najmanje odnosila na samu analizu filma. Odnosno, analizu filma kao umjetničkog djela. Film koji svakako treba pogledati, a vrijeme će pokazati da li će on preživjeti sud vremena.
Godina: 2021.
Država: Srbija.
Režija: Predrag Antonijević.
Scenario: Nataša Drakulić.
Uloge: Biljana Čekić, Zlatan Vidović, Anja Stanić, Igor Đorđević, Marko Janketić, Vuk Kostić, Jovo Maksić, Sandra Ljubojević.
Žanr: Drama.
Trajanje: 130 minuta.