Put do statusa najomiljenije među svojim kolegama, sačinjen je od pažnje i želje da učenici budu primjer kako treba da se ophodi prema tom jedinstvenom doživljaju koji može dočarati jedino muzika. Kao i drugi prosvjetni radnici, do statusa stalnog zaposlenja Lejla Mašić Zejnilagić, profesorica muzičke kulture u sarajevskoj Gimnaziji Obala, prošla je različite sredine i upoznala zanimljivu i muzikalnu djecu – od Visokog, Breze, Ilijaša, Hadžića do Sarajeva. Njen profesorski opseg podrazumijeva predavanja iz muzičko-teoretskih predmeta.
Piše: Dženana Memišević-Hrlović; Foto: Dženana Memišević-Hrlović
Rad sa djecom je istinska draž kada gledate njihov trud, pa napredak i onda uspjeh u onome što su svojom jakom željom uspjeli ostvariti. Profesori su tu da ih podrže, da im budu oslonac, rame za razumijevanje, i povjetarac koji će ih lagano i oprezno gurati ka naprijed. U našem razgovoru kaže da je pjevanje američke nacionalne himne za 4. juli u Američkoj ambasadi najveće priznanje koje su mogli dobiti. Pogotovo jer nikad nijednom strancu nije pripala ta čast, a ona je predvodila svoje učenike na obilježavanju njihovog najvećeg praznika.
Također, kaže da joj se među tim internacionalnim nastupima, u pamćenju urezao i nastup benda srednje škole Gimnazija Obala, kada su učestvovali u Turskoj na takmičenju pod nazivom “19. Muzik Yarişmasi“.
„Kada smo dobili poziv da učestvujemo, u opisu je stajalo da treba da pošaljemo snimak pjesme, snimljen mobitelom. Odlučili smo se za Stingovu ‘Englishman In New York’. Pojednostavljeno, to je u stvari jedno internacionalno takmičenje srednjoškolskih bendova. Identično je Euroviziji, od načina bodovanja do proglašenja pobjednika. Iz Turske smo se vratili sa osvojenim četvrtim mjestom od 39 država predstavnica. Emotivna sam kad slušam covere i snimke postavljene na Jutjub (YouTube) sa ovog takmičenja“, ponosno ističe profesorica.
Coveri su u doba pandemije dobili dimenziju više, zbog okolnosti u kojoj su se našli muzičari i muzički profesionalci. U doba onlajn obrazovanja, svoje muzičke nastupe su morali prilagoditi vremenu koje je zadesilo cijeli svijet. Zlatan Fazlagić Fazla, autor pjesme “Pismo prijatelju“, dozvolio je da ovi srednjoškolski muzičari snime prvo cover, pa onda i spot za tu pjesmu, a prošle godine su snimili i cover za pjesmu “Pjevat ćemo šta nam srce zna“, Amire Medunjanin. Također su bili jedina muzička sekcija koja je u Spomen-parku Davorinu Popoviću i Mirzi Delibašiću obilježila rođendan Davorina Popovića pjevajući pjesme Indeksa.
„Najlakše je dati učenicima popis literature, naučiti ih muzičku ljestvicu i biti nastavnik samo zbog nastave. Morate biti inovativni i pratiti njihova interesovanja da biste ih privoljeli da vam sa osmijehom dolaze na časove. Raditi posao u prosvjeti, posao koji volite, podrazumijeva da svakodnevno istražujete i pratite kako možete olakšati, a ujedno i prenijeti znanje koje posjedujete“, posebno naglašava Lejla.
Objašnjava nam da je sa istim ciljem osmišljen i “Obalasong“. Uz podršku direktora Benjamina Hedžića, a na inicijativu prof. Elvisa Mehanovića, talentirana djeca učestvovanjem na ovom takmičenju otkrivaju šta znači prvi profesionalni nastup. Uče kako da pobjede tremu javnog nastupa, a pobjednicima to pretežno bude prvi ozbiljniji korak ka budućoj profesiji. Ove godine zbog pandemije nisu organizirali takmičenje, ali vjeruju će se već naredne vratiti na ustaljeni kolosijek. Lejla nam otkriva da svake godine učestvuju i na manifestaciji Dani Matice hrvatske u Sarajevu.
Posebno je raduje kada najmlađi pokazuju interesovanje za muziku i instrumente. Kaže da je to njihov jezik, da razgovaraju sa odraslima i da budu dijelom svijeta kojem pripadaju.
„Muzika je utočište kako odraslima, tako i djeci. Svi drugačije doživljavamo note. Najispunjenija sam kad kod najmlađih primijetim talenat i kad ih mogu od malih nogu pratiti i usmjeravati da budu najbolji. Kao predvodnica Muzičke sekcije iz JU Srednjoškolski centar Hadžići učestvovala sam u projektu ‘Regionalna podrška inkluzivnom obrazovanju’, nastupajući ispred BBI. To je bilo iskustvo koje je dodatno produhovilo moje poimanje dokle muzika može dosegnuti. Kad je muzika lijek, onda je to dimenzija više u odnosu na stvarnost“, poručuje nam za kraj razgovora Lejla Mašić Zejnilagić.