Problemi sa mentalnim zdravljem sve su učestaliji kod maloljetnika. Anksioznost, depresija i napadi panike su razlozi zbog kojih pomoć traže kod psihologa, ali i završavaju na kliničkom liječenju. Ono u čemu svi možemo da im pomognemo jeste da ih podržimo u njihovoj borbi i njihove probleme shvatimo ozbiljno.
Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber
Posljednje dvije godine, Tijana (18) ima probleme sa mentalnim zdravljem. Primijetila je da gubi snagu, da je sve češće umorna i da joj se često spava. Takođe joj je pamćenje bilo jako loše.
„To je pravilo problem jer se odrazilo na moje ocjene i na kvalitet mog učenja. Dosta više vremena sam provodila kući usamljena, nego što sam bila sa svojim drugarima. Prije je slučaj bio da roditelji ne mogu da me uvedu u kuću koliko sam voljela da hodam. A kasnije se svelo na to da nisu mogli da me izvedu iz kuće, jer sam jednostavno bila previše anksiozna“, počinje ona svoju priču.
Pomoć je potražila čim je primijetila promjene na sebi. Razgovori sa psihologom ubrzo nisu više bili dovoljni. Pojavili su se problemi sa apetitom i misli o samoubistvu. U liječenje je uključen psihijatar.
„Počeli su napadi panike koji su bili dosta strašni i za mene i za moju porodicu koja se s tim prije nikada nije susretala. Tad sam prvi put upućena na psihijatrijsku kliniku. Moji roditelji tad nisu pristali da tamo odem. Jednostavno ih razumijem, jer je i njima sve to bilo nepoznato“, prisjeća se.
Ubrzo, ipak, odlazi na kliničko liječenje jer ostale terapije nisu pomagale. Tamo je ostala samo četiri i po dana, a po izlasku je dobila oznaku „zalutala na psihijatriju“.
„Moj boravak na klinici mogu opisati kao najteži, ali i najljepši period u mom životu. Koliko god da je tamo bilo teško, suočiti se sa svim tim što se tamo nalazi i gledati još gore slučajeve nego što sam bila ja… Naučila sam dosta toga o životu. Koliko sam, zapravo, bila zdrava. Naučila sam biti zahvalna na slobodi koju imam i mogućnostima koje mi se nude“, govori Tijana.
Trenutno se osjeća mnogo bolje. Još uvijek ima nagle promjene raspoloženja i izraženu anksioznost, ali je naučila da kontroliše napade panike. Svoje iskustvo koristi kako bi pomogla i svojim vršnjacima. Upravo oni su joj davali snagu da se izbori sa krizama koje je proživljavala. Njihova solidarnost došla je do izražaja kada su jednog dana oko nje formirali živi štit, kako druga djeca ne bi vidjela šta se dešava.
„Sjela sam na klupu ispred škole i osjetila da počinje napad panike. Jednostavno tresu se ruke, noge, koči se vilica, trne lice, ruke se tresu i to je dosta strašan prizor. Problem je bio u tome što je to baš bio momenat kad se razmjenju smjene. Prva smjena ide kući, druga smjena dolazi i tu je bilo previše djece, što je naravno rezultiralo time da to još više podstiče taj moj napad panike. Imala sam telefon pri ruci, uspjela sam samo drugarici napisati da izađe“, prisjeća se Tijana.
Drugarica joj je držala ruke i zamolila ostale da je svojim tijelima sakriju od pogleda.
„Takvi gestovi su meni uveliko pomogli, jer sam se osjećala sigurnije, jer sam znala da nisam sama i da u svakom momentu imam nekoga ko može da mi pomogne i ko me neće osuđivati i ko će me razumjeti“, ističe ona.
Mentalno zdravlje najčešća tema
Djeca i mladi pomoć u vezi mentalnog zdravlja, ali i svih ostalih problema koji ih muče, mogu potražiti pozivom savjetodavne linije „Plavi telefon“ na 080 05 03 05. Tokom devet godina rada, savjetnici su na liniji primili 35.000 poziva, imejlova i poruka. Većina njih došla je od djevojčica starosti od 10 do 18 godina. Upravo teme mentalnog zdravlja su najčešći razlog kontaktiranja.
„Teme koje se izdvajaju u oblasti mentalnog zdravlja su strah i anksioznost, depresivnost, suicid, samopovređivanje, usamljenost, napadi panike i nedostatak samopouzdanja. U toku 2021. godine, od ukupnog broja svih savjetodavnih poziva, 28 odsto se odnosi na temu mentalnog zdravlja što je tri puta više u odnosu na 2020. godinu“, kaže nam koordinatorka linije Maja Kovačević.
Kako ističe, srednjoškolci u većini slučajeva prepoznaju da se osjećaju anksiozno, depresivno, ili da imaju panični napad. Oni kod sebe uočavaju promjene u ponašanju, ali ne znaju kako da se nose sa njima.
„Sa djecom i mladim osobama razgovaramo o socijalnoj podršci koju imaju jer nam je to jedan od resursa. Da zajedno sa djetetom dođemo do određenog rješenja. U nekim slučajevima djeca imaju priliku da razgovaraju. Na primjer, sa nastavnicima, profesorima, razrednicima ili stručnim saradnicima u školi. Neko od nastavnika im je ranije rekao da je tu za njih, da želi da razgovara sa njima. Oni u takve nastavnike imaju povjerenja i obratiće im se ako imaju neki problem u vezi sa mentalnim zdravljem“, govori Maja Kovačević.
Sa druge strane, neka djeca se plaše da razgovaraju sa nastavnim osobljem, jer misle da će za njihov problem saznati cijela škola. Česte su i situacije kada roditelji ne žele da priznaju da dijete ima određeni problem u vezi sa mentalnim zdravljem i da mu je potrebna pomoć.
„Djeca nam pričaju da roditelji često kažu kako su to gluposti, ne shvataju ih ozbiljno. Ili im kažu da su oni djeca i da djeca u suštini nemaju nikakvih problema. Isto tako, vrlo česta je situacija da djeca sama kod sebe prepoznaju da bi trebalo da potraže stručnu pomoć. Na primjer, oni sami žele da idu kod psihologa, psihijatra, psihoterapeuta, ali roditelji ne žele da ih odvedu jer smatraju da to nije ozbiljan problem, da će se to samo od sebe riješiti ili se jednostavno plaše šta će reći sredina“, ističe ona.
Važno je da mladi imaju podršku i razumijevanje u svojoj okolini, da znaju da nisu sami i da imaju kome da se obrate za pomoć. Ukoliko mlada osoba ima povjerenja u ljude oko sebe, lakše će se odlučiti da potraži pomoć.
Razlikovati adolescenciju od poremećaja
Depresiju, između ostalih simptoma, prate tuga, apatija, ravnodušnost, suicidalne misli i osjećaj bespomoćnosti. Kod anskioznosti dominiraju unutrašnja napetost, neizvijesnost za svoj život i konstantan strah. Za učenike je školski psiholog jedna od potencijalnih adresa za traženje pomoći. Ipak, nisu svi spremni na to.
„Imamo učenike koji će zahvaljujući internetu pokušati da pronađu informacije i pretpostaviti šta im se dešava, ali će čekati da to stanje spontano prođe, neće potražiti pomoć, čak ni ispričati svoje stanje roditelju. Ili ukoliko stanje ne prođe spontano, tek kada se mentalne snage iscrpe i kad naši mehanizmi odbrane popuste, kada se stanje pogorša, onda će tek da ispričaju roditeljima i da potraže pomoć. Kada postane toliko neprijatno za njih“, govori nam školska psihološkinja Sanja Mijatović Milaković.
Mentalni poremećaji se nekada mogu pomiješati sa promjenama koje mladi doživljavaju u periodu adolescencije. Razlika je u trajanju i jačini simptoma.
„Svaki put kada posumnjamo da li je u pitanju samo adolescencija ili neki mentalni poremećaj treba da razmislimo kako se naše dijete ponašalo prije. Ukoliko tu primjetimo određenu veliku i jaku promjenu i ukoliko simptomi dugo traju, to je znak za uzbunu i znak da treba da potražimo razgovor sa stručnim licem“, objašnjava Sanja Mijatović Milaković.
Profesori da prepoznaju i reaguju
Da bi mogli da podrže svog učenika i time mu pomognu na njegovom putu ka izlječenju, profesori prvenstveno moraju da prepoznaju problem na vrijeme. Nastavni planovi i programi im daju dovoljno prostora da govore o ovim temama na časovima odjeljenske zajednice.
„Ako vidimo da je dijete u zadnje vrijeme neobično, tužno češće, mi treba to da prijavimo i onda će psiholog škole da obrati pažnju sa razrednikom. Ako je dijete previše srećno, ako dijete izostaje… Sve je to mentalno zdravlje“, objašnjava nam profesorica Ivana Milješić.
Ona ističe da razrednici imaju veliku čast, ali i odgovornost prema svojim đacima.
„Vi morate njih posmatrati i gledati, jer oni su sad u toj osjetljivoj dobi. Znači srednja škola je izlazak iz puberteta u adolescente, gdje njih svaki dan remeti niz propratnih sadržaja. Volim da sa djecom na času odjeljenske zajednice da pričam o svemu i da stavljam akcenat da ništa nije sramota. Nije sramota imati problem. Da nije sramota o tom problemu pričati“, ističe ona.
Kada govorimo o saradnji sa roditeljima, Milješić ističe da prvi koraci uvijek budu teški. Mali broj roditelja će odmah prihvatiti da njihovo dijete ima problem.
„Mi smo ti koji će njih često pozivati, pa će ih uputiti na stručnu službu. Onda kod psihologa, kod pedagoga… I ti roditelji popuste, većinom shvate i onda pristupe rješavanju problema. Na prvu bude tu poteškoća, ali da se sarađivati“, govori ona.
Sva djeca i mladi koji nemaju dovoljno snage i hrabrosti da se obrate roditeljima ili školskom psihologu za pomoć, mogu anonimno i besplatno da pozovu „Plavi telefon“ na 080 05 03 05, da pišu savjetnicima te linije putem ovog linka ili dugmeta u donjem desnom uglu ove stranice.