Tokom pune 22 godine rada, kroz Sigurnu kuću u Modriči prošle su stotine žena žrtava porodičnog nasilja, ali i djece, koje su sa majkama, ali i bez roditeljske pratnje, ovdje bili smješteni. Nastala kao puka potreba da se jednoj žrtvi nasilja sa troje djece pruži privremeni smještaj, Sigurna kuća je od tada do danas postala sinonim za utočište svim žrtvama u dobojskoj regiji i šire.
Piše: Andrijana Pisarević; Naslovna fotografija: Ustupljena fotografija
Direktorka Sigurne kuće Gordana Vidović u intervjuu za eTrafiku govori da nije bilo nikakvog plana da se krene u jedan ovako veliki i kompleksni projekat, ali da se desio pravi odgovor na potrebu u tom trenutku.
“Nije bilo ni zakona niti podrške policije, bili smo sami. Dešavalo se svašta, a pomoć smo dobijali tek kada nam neko razvali vrata. Preseljavali smo se i tek nakon nekog vremena smo, uz pomoć Misije UN-a, renovirali jedan objekat u Modriči (2003. godine) koji je sada naš. Imamo 16 kreveta, ali se stalno dograđujemo jer nam rastu potrebe i širimo programe”, kaže Vidovićka.
Odakle su žene i djeca koji dolaze kod vas?
Kod nas je trebalo da dolaze samo žene dobojske regije, ali zbog malog broja sigurnih kuća, utočište pružamo i štićenicama iz istočnog dijela i drugih krajeva. Od prošle godine sarađujemo i sa Brčko distriktom, a isto je i sa opštinom Odžak u FBiH.
Kako se finansira boravak?
Finansiranje boravka je često problematično. Vlada plaća 70 odsto, a 30 odsto lokalna zajednica i često se u centrima za socijalni rad kalkuliše i traži alternativa i smještaj kod rodbine, samo da bi se izbjeglo plaćanje. Tek ako ne nađu nikoga, onda žrtvu šalju kod nas. Oni se tu ponašaju i osjećaju kao čuvari budžeta lokalne zajednice. Ranije lokalne zajednice nisu nikako plaćale svoje obaveze, ali mi smo dobijali grantove od opštine, prvo 10.000 KM, a onda su nam smanjili na 5.000 KM i na kraju 3.000 maraka. Kada sam bila odbornica u Modriči, onda sam tražila da se mijenja izraz grant, jer se oni mogu ukinuti, te da se ta stavka vodi kao budžetski kod u Vladi RS i da se finansira po broju dana provedenih kod nas. Međutim, naš je interni dogovor da ne plaćaju punu cijenu, nego polovinu od tih 30 odsto. To radimo da ne bi uskraćivali žrtvama da ipak potraže profesionalnu pomoć kod nas. To se sada poštuje. Opet kažem da bi sigurno bilo mnogo više žrtava kod nas da centri za socijalni rad nisu tako rigorozni u odlučivanju gdje će ih smjestiti. Takođe, žrtve mogu same da traže da budu smještene u sigurnu kuću, ali da se njihovi zahtjevi nikada ne uvažavaju i to uvijek zbog finansija.
Da li su samo žene sa djecom štićenice?
Vrlo često su naši štićenici djeca koje Centar za socijalni rad izuzima iz porodičnog okruženja i smjesti kod nas na brigu. To su djeca bez roditeljske pratnje. Nama dolaze najčešće zato što se sumnja na neko od krivičnih dijela, uglavnom nasilja u porodici.
Koliko se korisnica vrati kod naslinog muža?
Više od polovine žena sa djecom se vrati, to je sigurno. One žene koji odluče da krenu dalje i izađu iz kruga nasilja, za njih se uvijek traži alternativa, pomažemo kod obrazovanja, prekvalifikacija, zaposlenja i pronalaska stana, odnosno svega onoga što je potrebno za početak novog života. Po Zakonu je obavezno da se radi individualni plan podrške za svaku štićenicu i da se sagleda šta ona želi i kako može to da ostvari po izlasku iz sigurne kuće. One kod nas mogu da ostanu šest mjeseci uz moguće produženje od još šest, ali iskustvo nas uči da ostanu od 15-20 dana do mjesec. Uvijek govorim da treba da ostanu malo duže, da bismo im mogli pružiti psihološku podršku, neophodnu za izlazak iz kruga nasilja.
Kakva su iskustva sa centrima za socijalni rad i drugim institucijama sistema?
Situacija se malo popravlja. Postali su nešto senzibilniji i manje rješavaju predmete preko koljena. Neki procesi su ubrzani i trude se da idu ka zaštiti žrtava, prije svega djece. Danas uspješnost u nekom procesu više ne zavisi samo od radnika Centara za socijalni rad nego i koliko su roditelji zainteresovani u ostvarivanju interesa svoje djece i obuzdavanje ličnih nesuglasica i prepucavanja. To je često u slučajevima gdje je izraženo nasilje u kojim su pojedinci bili spremni da učine sve da dođu do starateljstva nad djecom, ali ne zato što su ih željni, nego samo da bi napakostili bivšoj supruzi. Te borbe idu u nedogled do presude. Kada se ona desi u korist majke, obično zaborave i da imaju djecu, a pogotovo obaveze prema njima. Takođe, protiv roditelja koji ne izvršavaju obaveze prema djeci od prije nekoliko godina moguće je i podići krivičnu prijavu, ali one najčešće ne budu prihvaćene.
Da li ima samovolje u centrima za socijalni rad i sudovima?
Obično žrtva nasilja kasnije postane i žrtva sistema. Sve predugo traje, razvuče se, a od momenta kada ona preda tužbu za razvod braka, do njegovog ostvarenja prođe nekih šest ili sedam mjeseci. Tek kada sud presudi teku obaveze plaćanja izdržavanja. E, tu je sistem napravio najveću grešku, jer do tad nema nikakve pomoći za roditelja kod kojeg su djeca. Zato mislim da bi Centar za socijalni rad morao donositi privremenu mjeru koja će se ticati izdržavanja djece, odmah čim dođe do rastanka roditelja i da to traje do konačne odluke suda.
Da li je mjera oduzimanja pasoša zbog neplaćanja alimentacije dala rezultate?
Ne znam da li daje rezultate, zato što mi te situacije nismo do sada susretali. To jeste jedna od mogućnosti, kao i ona da se onemogući registracija vozila i tako dalje. Međutim, alimentacija se zaista teško naplaćuje i roditelj, najčešće otac, vrlo često se ponaša kao da će majka sama na sebe to da potroši, iako su to uvijek mali iznosi uglavnom nedovoljni za potrebe djeteta. Sjećam se da su se na raspravi u Narodnoj skupštini RS, kada smo pričali o ovim pitanjima, pobunili neki poslanici i govorili da se oduzimanjem dokumenata i nekih prava uskraćuje mogućnosti roditelju da zaradi za izdržavanje djece, što je apsurdno, jer bi se ove mjere primjenjivale na one koji već ne plaćaju. U suštini kod nas sudovi pogrešno donose odluke. Oni treba da odrede procenat njegove plate, pogotovo sada kada se neprestano visine plata mijenjaju. Savjetujem uvijek ženama da traže procenat plate, nikada fiksan iznos. I to je onda minimalno 20 odsto. Kada je dvoje ili više djece onda ide i do 50 odsto.
Da li je lako da se izbjegne plaćanje alimentacije?
Vrlo često se ne može utvrditi adresa roditelja koji bi trebalo da plaća alimentaciju, niti se zna kolika mu je plata, gdje radi i kako je plaćen. Dešava se da prenose imovinu na rođake i prijatelje, samo da bi izbjegli da plate izdržavanje za svoju djecu. Ovih dana smo slali upit u Sloveniju kod jednog poslodavca kod kojeg pokušavamo saznati kolika je plata roditelja, jer prikazuju minimalnu umjesto pune, samo da bi izbjegli svoje obaveze. Imamo korisnicu koja je pod našom zaštitom već 15 godina i ima četovoro djece, a bivši muž nikada nije plaćao alimentaciju. Ta žena je sama i uz našu pomoć, radeći vrijedno, uspjela da stane na noge i odškoluje djecu. Mi smo protiv njega dizali i krivičnu prijavu, ali to nije dalo rezultate.
Zar ne bi trebalo da i država malo pomogne?
Znamo da je ranije predviđeno uspostavljanje takozvanog alimentacionog fonda. Taj zakon je bio na raspravi dok sam još bila narodni poslanik i znam da je trebalo da stupi na snagu, ali izgleda se ništa nije dogodilo. Taj zakon je trebalo da riješi probleme koji nastaju zbog neplaćanja alimentacije tako da država uskoči i pomogne izdržavanje djeteta. Zamišljeno je da funkcioniše po zahtjevu Centara za socijalni rad, a država bi našla načine da se taj fond puni. Trebalo bi da se onaj iznos koji se odbija za alimentaciju, nakon utvrđivanja plate, postavi kao trajni nalog i zabrana i pošalje u preduzeće u kojem roditelj radi, te da mu se to automatski odbija od zarade.
Gdje odlaze žene koje odluče da napuste nasilnika i krenu u novi život?
Ideja je da im pomognemo da stanu na svoje noge i da se zaposle. Radili smo na tome da im se dodijeli grant za pokretanje sopstvenog biznisa ili neke aktivnosti od koje će moći da živi. Prošle godine smo dodijelili 18 grantova od 3.000 evra do 5.000 evra ženama koje su započele svoj posao, ali nisu sve bile naše korisnice, nego i iz drugih sigurnih kuća. Jedna od njih je otvorila praonicu automobila, druga je kupila mašinu za pravljenje svijeća u saradnji sa nama i sa Udruženim ženama iz Banjaluke. Trećoj smo kupili motor da bi mogla da se vozi na posao kao njegovateljica, četvrtoj bicikl za iste namjene, petoj smo pomogli da kupi trimer i druga pomagala jer radi na održavanju dvorišta. Imamo i dva plastenika na jednom polju u koje naše korisnice koje to vole i žele, dolaze da se bave vrtlarstvom. To je i jedan od načina da ne budu stalno zatvorene u kući. U Sarajevu je jedna naša štićenica otvorila poslastičarnicu za bezglutenske proizvode.
Kako funkcioniše vaš Centar za rad sa muškarcima počiniocima nasilja?
U 2010. godini smo otvorili ovaj Centar u kojem je 13 zaposlenika u institucijama prošlo obuku za rad sa počiniocima nasilja. Tu su naučili kako da procijene da li nasilnik ima neki drugi problem koji ga podstiče na takvo ponašanje. Recimo, da li ima psihičkih problema, da li je ovisnik o alkoholu i drugom. Ako postoji, onda se prije samog pitanja nasilja, mora riješiti taj problem. Tek onda ulazi u naš program, potpisuje ugovor i učestvuje u grupnom radu. Ti muškarci su obično muževi žena koje su kod nas došle u sigurnu kuću. Ovo bi trebalo da bude mjera sistema, a ne dobrovoljno pristupanje programu. Osnovni cilj je da on shvati da to ponašanje njegovo. Muževi se na ovaj program odlučuju tek onda kada shvate da im se supruga neće vratiti nakon smještaja u sigurnu kuću. Ovaj program je dao dobre rezultate, jer nakon njega nismo imali recidive.