Djetinjstvo. Period kada smo bezbrižni, srećni, nasmijani, okruženi bližnjima koji nas vole, kada se igramo, trčimo, tražimo interesovanja i otkrivamo afinitete. Tako bi trebalo da izgleda ono koje nazivamo srećnim i spokojnim. Međutim, mali broj nas koji danas imamo više od 20 godina može da se pohvali takvim djetinjstvom. Pravo pitanje je jesmo li ga uopšte i imali? Jesmo li imali kad biti djeca?
Nismo ga imali, jer su naše igre prekidali zvuci sirena koje najavljuju vazdušnu opasnost. Prijatelje nismo mogli da imamo, jer su se jedni selili dok su drugi dolazili. Naravno, uzrok je bio rat. Krivce neću više da tražim, davno sam izašla iz tog začaranog kruga, a godine nam ionako niko ne može vratiti. Ali možemo im reći, neka znaju šta smo mi koji nismo ni bili djeca izgubili. Nismo mi samo izgubili sate i sate bezbrižne igre, spokoja i smijeha. Da je bar samo to. Za smijeh i sreću nikada nije kasno, i nikada niste previše stari.
Morali smo da gledamo roditelje kako se dovijaju na razne načine kako bismo bili što bezbrižniji, morali smo da gledamo očeve koji oblače odvratne zelene uniforme i odlaze, a baš ste tog dana htjeli sa njim na basket, i morali smo da glumimo sreću kako im ne bismo dodatno otežavali ionako težak život.
Morali smo da se sakrivamo u memljivim podrumima, garažama, kako nas ne bi pogodila granata, a baš ste tog dana htjeli praviti kolače od blata i pijeska. Morali smo da gledamo majke kako plaču, i da se pravimo da ne vidimo njihove suze. Morali smo da čitamo ispod svijeće, da se igramo igara sa zrnevljem graha ili kukuruza.
Radovali smo se do neba čokoladi ili kada bi struja došla, pa makar i na pola sata, još ako bi to bilo u periodu emitovanja crtanog filma na RTS-u. Sreća je bila neopisiva. Pamtim i danas najavu, narandžasta podloga i ćirilični natpis “CRTANI FILM”. Sjećam se kako sam se nadala da će biti još jedan i da struja neće nestati.
Sjećam se kako sam željela da idem u školu, a ona je stalno prekidana. Sjećam se kako smo skupljali gelere od granata sa kojima smo se igrali, sjećam se i da je pobjednik bio onaj koji ih skupi najviše. To je bilo ono dječije koje je uprkos svemu ostajalo u nama.
Sjećam se i dana kada sam morala da napustim naš stan. Sjećam se kako sam grčevito trpala odjeću u torbu, ne vjerujući da se više nikada neću vratiti svojoj kući. Sjećam se i velike lutke koju nisam mogla da ponesem sa sobom jer nije bilo mjesta. Sjećam se kako smo morali ostaviti kućne ljubimce, bicikl. Sjećam se kako smo ostavili sve što smo imali i kako smo otišli. Nas 8 naguranih u jednom automobilu. Sjećam se straha. Sjećam se bakinih sigurnih ruku koje su se trudile da mi uliju sigurnost i spokoj i u takvim teškim trenucima.
Nakon toga su se nizale škole, gradovi, stanovi, učiteljice, prijatelji, komšije. Jedne prilike sam računajući došla do zaključka da sam se u toku svog života selila trinaest puta. Izgubili smo osjećaj pripadnosti. Izgubili smo osjećaj povezanosti. Poslije toliko seljakanja, poslije toliko gubitaka razvili smo strah prema vezivanju za stvari i ljude. Izgubili smo osjećaj sigurnosti. I šta je to spokoj?
Nismo imali priliku da upoznajemo sportove, da treniramo, da otkrivamo u čemu smo to dobri. Nismo jer je bio rat, poslije rata je bila kriza, nije bilo novca, a za neke stvari smo već bili suviše stari. Sjećam se tuge kada sam shvatila da sam u toku seljakanja zakasnila sa upisom u muzičku školu. Imala sam previše godina.
Materijalni gubici više nisu ni važni. Sve je nadomjestivo, i prolazno. I sve smo ponovo stekli. Ali, ko će mi vratiti djetinjstvo? Ko će mi vratiti dane kada je trebalo nedjeljom da se smijem, a ne da obilazim groblja. Ko će mi vratiti sve suze koje su potekle i pretvoriti ih u smijeh.
I da li je vrijedilo? Da li su sve žrtve, koje su bile za slobodu, imale smisla? Molim vas da me uvjerite u to. Molim vas da ovu državu napravite mjestom vrijednog življenja. Mi smo toliko dali, toliko toga nam je oteto. Dajte nam razlog da se kao odrasli ljudi smijemo iskreno kao djeca, da se radujemo malim stvarima. Ne dozvolimo nikada više da se nekom djetetu otme djetinjstvo!
eTrafika.net – Jelena Despot