Nema tog radnika koji se bavi poslovima obezbjeđenja, a da nije čuo za Zmajicu, Banjalučanku Slađanu Koljančić jedinu ženu tjelohranitelja, koja je obezbjeđivala mnoge ličnosti, događaje visokog rizika, ali i prevoz velikih količina novca. Ipak, i pored zavidne biografije ona ima jednu neostvarenu želju, a to je da čuva Milorada Dodika, jer kako kaže, predsjedniku je potrebna snažna ženska ruka koja će ga paziti.
Slađana se ovim poslom bavi već punih 13 godina i do sada je promijenila skoro sve sekjuriti agencije u Srpskoj. Kako kaže, sam početak je bio jako težak, najviše zbog toga što je ona bila prva žena koja je probila led u ovom poslu.
“Naravno da je bilo teško pojaviti se kao žena među tolikim muškarcima koji godinama rade taj posao, koji je kod nas oduvijek važio samo za muški. Tako su kolege bile veoma skeptične, pa čak im nije ni bilo drago da idu sa mnom na zadatke. Ipak, to se veoma brzo promijenilo, jer sam ja upornošću i stalnim zalaganjem pokazala da i mi žene možemo uspješno da radimo kao tjelohranitelji“, rekla je Koljančićeva.
Od malena ljubav prema uniformi
Ona nam je ispričala da je od djetinjstva gajila ljubav prema uniformi i da je oduvijek maštala da radi u policiji ili kao tjelohranitelj.
“Kao djevojčica sam voljela policiju i vojsku. Ipak, ono što je bilo presudno jeste to što je moj otac radio u obezbjeđenju i ljubav prema toj profesiji je prenio i na mene. Tako sam ja prvu priliku koja mi se ukazala da radim kao tjelohranitelj odmah zgrabila, i eto me u tom poslu preko trinaest godina. Iskreno, nakon nekog perioda provedenog na ovim poslovima htjela sam i da se okušam u specijalnoj policiji i tako postanem prva žena specijalac, ali sam tad već ušla u godine koje nisu bile primjerene za ulazak u specijalnu policiju. Mada, ko zna zašto je to dobro, jer sam kao tjelohranitelj veoma brzo napredovala i mnogim muškarcima bila šef u raznim agencijama”, govori Koljančićeva.
Za sve ove godine najteže joj je bilo raditi sa djecom, jer, kako kaže, tu je i najveća odgovornost. Pored toga Slađana nam je rekla da joj je ovaj posao donio i neke nezaboravne trenutke, a najviše će se sjećati onih kada je bila lični tjelohranitelj mnogim poznatim ličnostima.
“Najviše pamtim poslove gdje sam lično obezbjeđivala pjevače poput Leni Krevica ili Radu Šerbedžiju. To je ono za šta žive tjelohranitelji, nešto kao u filmovima. Najzanimljivije mi je bilo sa Josipom Lisac koja nije mogla da vjeruje da će je žena čuvati i koja je naprosto bila oduševljena”, ispričala je Koljančićeva.
Ipak, kao posao sa najviše rizika koji je radila izdvaja prenos velikih količina novca. Koliko je ovo opasan posao pokazuje i činjenica da je ona jedina žena na Balkanu koja je ovo obavljala.
“Na obezbjeđivanju novca uvijek rade najbolji pojedinci u firmi, jer ti ljudi uvijek moraju biti spremni na sve. Ja sam morala mnogo toga da prođem da bih došla do pozicije da mogu da obezbjeđujem velike količine novca”, rekla je Koljančićeva.
Slađana je i zaljubljenik u borilačke vještine pa je tako godinama trenirala boks, kik boks, tajlandski boks i mnoge druge plemenite sportove, a danas nosi titulu majstora tradicionalnog japanskog karatea.
“Čovjek koji se bavi poslovima obezbjeđenja mora uvek biti spreman i u kondiciji. Ja sam tako odabrala borilačke veštine kao zanimaciju koja me održava u formi. Čak sam jedno vreme imala i školu karatea za djecu, ali sam je morala zatvoriti jer nisam imala dovoljno sredstava. Ipak, to pamtim kao jedan lijep period u životu jer sam na taj način izvela mnoge mlade ljude na pravi put”, kaže Kovljančićeva.
Slađana nam je ispričala da želi da ostane u svom gradu, te radom i životnim primjerom bude uzor mladima. Trenutno joj je najveći problem da pronađe posao u struci jer je kao diplomirana pravnica za bezbjednost i kriminalistiku još uvijek bez posla, ali ona ne odustaje od svojih snova. Kako kaže, u budućnosti će se potruditi da ponovo otvori školu karatea, radi sa djecom i nauči ih da nije sve u medaljama, te da se i poslije pada ustaje i ide hrabro dalje.
Japanski kao maternji
Pored toga što je majstor tradicionalnog japanskog karatea Slađana govori i tri strana jezika, a kao jedan od omiljenih joj je japanski, kojeg govori skoro pa kao maternji.
“Japanski učim već nekoliko godina, često sarađujem sa mnogim Japancima što mi je pomoglo da bolje naučim ovaj komplikovan jezik. Sad još samo da ispunim svoj životni san i odem u Japan, što bi moglo da se desi u nekom narednom periodu, jer kao diplomirana pravnica za bezbjednost i kriminalistiku imam velike šanse da upišem master studije u ovoj azijskoj zemlji”, kaže Kovljančićeva.
Oružje u rukama i nogama
Slađana nam je ispričala kako su je na jednom razgovoru upitali kakvo oružje koristi, na šta im je ona odgovorila 2R 2N.
“Svi su bili zatečeni i onako zbunjeno upitali, a šta mi je to. Ja sam im tada odgovorila dvije ruke i dvije noge, te nabrojala koje sam sve sportove trenirala. Inače, drago mi je da do sada nikad nisam imala priliku da upotrijebim vatreno oružje negdje na terenu i nadam se da se to neće nikad ni desiti “, rekla je Koljančićeva.
Lopovi ne smiju da kradu od sramote
U periodu kad je Slađana radila na obezbjeđivanju jednog trgovinskog objekta desila se krađa, koju je ona zajedno sa kolegama primijetila i nakon privođenja lopova pozvala policiju.
“To je bila situaciju koja se stalno prepričava među kolegama. Čovjek kojeg smo uhvatili da krade, kad je došla policija, priznao je da je iste ili slične krađe odrađivao i u drugim objektima, a kad ga je policajac pitao šta mu se desilo pa je priznao i te zločine, on je odgovorio ‘Bilo me je sramota ove žene’, kroz smijeh nam je ispričala Koljančićeva.
eTrafika.net – Milovan Matić