„Ljudsko biće za mene je prioritet od prvog radnog dana, ta neka ljubav koju sam osjetila vodi me i dan danas, to neko osjećanje koje se svake godine samo od sebe gradilo i razvijalo. Radila sam u terenskim ambulantama, u hitnoj, na odjelima, vidjela sam mnoge ljudske sudbine, patnje i nevolje. To me je sve formiralo i ugrađivalo se u moj život.“
Tekst i fotografije: Njegoš Tomić
Da bismo ispričali priču o Miri Stojičić iz Mrkonjić Grada, medicinskoj sestri koja je dobro poznato ime u ovom dijelu Krajine, trebalo bi nam više od jednog teksta. Tačnije, trebalo bi nam nekoliko tomova knjiga, jer priča o Miri Stojičić nije priča samo o njoj, već je priča o hiljadama ljudi kojima je zacijelila rane i pružila riječi utjehe. To je priča o onima o kojima se brine svaki dan, kao i onima koje je otpratila na onaj svijet kao njihov lični anđeo čuvar. Svaki dodir njene ruke i svaka izgovorena riječ iz njenih usta, život je za sebe. I baš u tome cijela je suština priče o Miri Stojinoj, kako je već svi znaju u Mrkonjiću, kojoj je svaki život nemjerljivo važan i svaki čovjek nemjerljivo bitan, što se odmah i osjeti kada se nađete u blizini ove nevjerovatne žene, koja je u svakom momentu svjesna vašeg prisustva, vaše ličnosti i vaših riječi.
Intervju sa njom smo obavili na terenu, tačnije na jednoj benzinskoj pumpi, na raskršću puteva koji vode ka Glamočkom polju, na Manjaču, u Ključ ili nazad u Mrkonjić. U sred Podraškog polja, u kojem se poslije dugog i sporog probijanja kroz teške Dinaride, već hiljadama godina odmaraju umorni putnici, trgovci i vojske. Ni mi nismo bili izuzetak, pa smo isto tako nakon dugog i napornog dana sjeli da na miru porazgovaramo. Zapravo je razgovor sa njom jedino bio moguć tako što smo zajedno, prethodno otišli do sela Čađavica, gdje je obišla dvije porodice.
U selo smo došli bez većih problema, glavnom cestom. Snijeg je već bio poprilično okopnio i samo nas je blato donekle usporavalo. Zaustavili smo se na jednom uzvišenju i put do obližnjih kuća nastavili pješke. Tu smo pokucali na vrata iza kojih se promolila mala glava sićušne djevojčice, koja je stihijski iskočila i svom snagom zagrlila Miru. Vrata su se zatim otvorila širom i na pragu su se pojavilejoš dvije djevojčice, jedna drugoj do uveta, koje su nas toplo pozdravile i pozvale da uđemo. Tu nas je dočekala mlađa žena, majka ove tri predivne djevojčice, koja nažalost nije mogla da ustane sa kreveta, jer već neko vrijeme vodi svoju najveću životnu bitku. Oboljela je od karcinoma kičme i od tada počinju sve nevolje ove porodice. Muž je na radu u inostranstvu i sve što zaradi šalje njima. Mira je tu da pomogne koliko može, da popriča i upita šta im treba.
Sjeli smo i kako to već obično biva kod nas, djevojčice su se odmah rasule po kući da donesu čaše, sok, keks i sve drugo čime se časte gosti, ali Mira nije bilo kakav gost, niti je samo to. Djevojčica koja je zagrilila, nije je puštala narednih sat vremena, koliko smo proveli u njihovom domu, niti se odvajala od Mirinog krila u koje se sklupčala cijelim svojim tijelom, kao neko malo uplašeno stvorenje, bježeći od stvarnosti i bivajući po prvi put u svom kratkom vijeku pritisnuto hladnom surovošću života.
Najstarija kao da je već prihvatila situaciju i svoju veliku ulogu, koju je htjela ili ne, sada morala da obavlja. Srednja djevojčica u očima je pak sabirala svu bol kroz koju porodica prolazi, zadržavajući hrabro i gordo svoje male suze, kao što to žene u ovim krajevima već oduvijek čine. Ćuti i trpi, rekli bi neki.
U istom zaseoku živi još jedna porodica koju Mira povremeno posjećuje. Omanja seoska kuća, lijepo održavana sa svim pratećim objektima, štalom, pušnicom, kokošinjcem, garažom, kućicom za pse. Pitamo odmah ima li odvezanih pasa, ali Mira nas tješi riječima: „Ma neće!“ Iz auta vadi pelene za odrasle i ostale stvari. Dodaje nam nešto od toga i krećemo ka dvorištu. Na uskoj stazi ispred kuće dočekuje nas veseo glas domaćina koji nam iskazuje dobrodošlicu. Poziva nas da uđemo unutra. U skromnom domu i još skromnoj seoskoj kuhinji dočekuje nas nepokretna žena, koja više od jedne decenije boluje od teškog oblika multipla skleroze i koja je potpuno onemogućena da se brine o sebi. Na sreću, tu su suprug i sinovi. Žena je potpuno svjesna, ali ne može da govori. Život u njenom tijelu sigurno je pakao, ali nasuprot toj realnosti, ipak se osjeća neka vedrina u ovom domu, u toj ženi i tom čovjeku. Osjeća se neki zdrav duh i blagodat koja se ne može opisati riječima.
Domaćin je preuzeo sve važne uloge. Vrlo uredan dom i jasan poredak stvari govorili su sami za sebe, a to je da pod tim krovom žive veoma zdrave ličnosti, koje je nevolja samo učinila još jačima i boljima. Žena u postelji komunicirala je samo osmijehom i u par navrata teško izgovorenim riječima. Jedna od tih je bila i riječ „Neću!“, kada je domaćin pomenuo dom za stare, pošto je s vremena na vrijeme primoran da je smjesti tamo, zbog velikog broja obaveza na selu, ali i zbog toga što u toplijim mjesecima često radi kao nadničar. Domaćin je takođe vrstan majstor za meso, za pečenicu i pravljenje kobasica. Nije dugo prošlo otkad smo ušli u kuću, a već se na stolu našao pun tanjir meze. Pečenica, suvo meso, sir i pivo. Domaći hljeb koji je mirisao, a koji je upravo on zamijesio i ispekao. Ispucale ruke prepune brazdi njegov su svjedok.
Mira je opet, kako to već po pravilu radi, sjela da popriča i upita šta im treba, zatim otišla do sobe da provjeri antidekubitalni dušek koji je veoma važan za nepokretne osobe, jer sprječava stvaranje rana.
Na povratku u Mrkonjić Grad mrak je već počeo da se spušta na Podrško polje. Svraćamo na već pomenutu benzinsku pumpu i tu započinjemo naš razgovor. Mira potiče iz jedne prosječne porodice, koja je porijeklom iz okoline Ključa, ali koja se zbog posla još u ranim godinama preselila u Potkozarje, gdje je ona odrasla i odakle se uputila u svijet. Otac joj je bio šumar, a majka domaćica. Djetinjstvo je provela bezbrižno, onako kako bi svako dijete trebalo da ga provede. Veoma vrijedni roditelji su se mnogo trudili da djeci ne fali ništa i uvijek su bili tu na pomoći kako njima, tako i komšijama i prijateljima. Kako sama kaže, ljubav prema ljudima prenijela joj je najviše njena majka, koja je naučila najvažnijim životnim lekcijama i tome da drugome uvijek bude na pomoći.
„Čini mi se da je čovjek nekada bio centar svega“, ističe Mira, sjećajući se svog djetinjstva i roditelja.
Za medicinu se odlučuje odmah poslije osnovne škole, kada zajedno sa drugaricom upisuje srednju školu. Imajući veoma dobre ocjene, školovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu, ali spletom okolnosti i vodeći se jakom željom za radom u struci, napušta studije i zapošljava kao medicinska sestra u Ključu. Tu se po prvi put susreće sa onim što će kasnije obilježiti cijelu njenu karijeru.
„Ljudsko biće za mene je prioritet od prvog radnog dana, ta neka ljubav koju sam osjetila vodi me i dan danas, to neko osjećanje koje se svake godine samo od sebe gradilo i razvijalo. Radila sam u terenskim ambulantama, u hitnoj, na odjelima, vidjela sam mnoge ljudske sudbine, patnje i nevolje. To me je sve formiralo i ugrađivalo se u moj život“, naglašava ona.
Početkom osamdesetih godina doseljava se u Mrkonjić Grad, gdje zasniva porodicu zajedno sa mužem, koji joj je u svemu najveća podrška i bez kojeg sigurno ne bi mogla da se bavi svojim poslom na način kojim se bavi. Podrška je važna u svakom segmentu života, pa i podrška drugih koji su prepoznali njenu viziju. Mira ne krije da su se vremena malo promijenila.
„Mislim da se donekle sve poljuljalo. Cijeli svijet. Kao da smo nekada malo više bili ljudi“, govori nam.
Osamdesete i devedesete godine provodi radeći patronažnu njegu, a zatim desetak godina u Hitnoj pomoći, gdje se nagledala svega, ali s druge strane nosi snažne emocije i veliko poštovanje prema kolegama i doktorima koji su zajedno sa njom svakodnevno bili i ostali na usluzi svakom čovjeku. Dio karijere provodi i na internom odjelu kao glavna medicinska sestra, a važnu ulogu odigrala je i tokom osnivanja Centra za mentalno zdravlje u čiji rad je uključena od samog početka.
„Tokom osnivanja Centra za mentalno zdravlje naišli smo na mnogo predrasuda. Kao što znate, u našem društvu mentalno zdravlje je tabu tema. Nažalost ljudi koji nailaze na takvu vrstu problema odmah nailaze i na stigmu. Bivaju odbačeni od društva. Tokom rada u Centru za mentalno zdravlje otvorilo mi se cijelo jedno novo poglavlje i jedno novo iskustvo. Ljudi sa mentalnim poteškoćama i bolestima su posebna kategorija ljudi i za njih zaista treba dosta razumijevanja i ljubavi, zapravo ljubavi kao vazduha“, naglašava ona.
Ogromno iskustvo koje nosi stvorilo je duboko povjerenje između nje i zajednice. S obzirom na obim posla, koji već godinama unazad svakodnevno obavlja, lokalna uprava i Centar za socijalni rad pružili su joj ogromnu podršku, pa je u Mrkonjić Gradu zbog toga već nekoliko godina aktivan Mobilni tim, koji obavlja patronažne poslove. Na godišnjem nivou Mira obavi i po nekoliko hiljada kućnih posjeta, tokom kojih se, pored neophodnog medicinskog rada, često ukazuje potreba i za dodatnim aktivnostima koje su najčešće humanitarne ili higijenske prirode. Mira svoje pacijente kupa, umiva, siječe im nokte, tješi i ohrabruje, organizuje akcije za pomoć i još mnogo toga.
„S obzirom na to da sam već godinama išla u posjete ljudima, što zbog posla, što samostalno, to je u jednom momentu počelo da iziskuje ozbiljniji pristup u koji se morao uključiti sistem. Došla sam na ideju da formiramo mobilni tim za vizite i to je podržano od strane vodećih ljudi u gradu. Dobila sam automobil, sredstva za gorivo, kao i za medicinski i higijenski materijal, koji je neophodan za svakodnevno obavljanje posla“, govori nam.
Mira Stojičić je bez sumnje neko ko je u potpunosti posvećen svom poslu i ko taj posao obavlja besprijekorno. U našem razgovoru, a i tokom našeg druženja na terenu, to smo mogli da vidimo iz prve ruke, ali ne samo kroz to što Mira radi, već ponajviše zbog načina na koji je ljudi dočekuju i kako se prema njoj ophode. Za neke Mira je samo obična medicinska radnica, koja radi svoj posao, dok je za neke druge, posebno one koji leže u posteljama, ona bez sumnje dar od Boga. Bilo kako bilo, Mrkonjić Grad i te kako treba da bude ponosan na činjenicu što u toj zajednici postoji jedna takva osoba, jer u slučaju da baš vama lično, zlu ne trebalo, zatreba slična pomoć, vrlo je vjerovatno da će se na vašem pragu među prvima pojaviti upravo Mira Stojičić.