„Sva tri dijela banjalučke trilogije su mi draga, u svakom sam donio totalno drugačiji karakter. Izdvojio bih „Kožu“ jer sam tu imao najveći zadatak i samim tim proveo najviše vremena sa cijelom ekipom i sklopio neka nova poznanstva i prijateljstva.“
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Jelena Medić
Rekao je ovo za eTrafiku pozorišni, filmski i televizijski glumac Željko Erkić, koji je u posljednjem dijelu trilogije o gradu na Vrbasu igrao lik korumpiranog policijskog službenika Zorana Pažina. Stalni član ansambla Narodnog pozorišta Republike Srpske objasnio je kako je gradio Pažinov lik.
„Lik korumpiranog policajca može da bude zamka za glumca jer je to standardni stereotip uloge. Toliko puta smo gledali u filmovima i serijama, za takve vrste uloga postoji engleski naziv ‘bad cop’, a suprotnost njemu je ‘good cop’. U tom smislu može da se sklizne u stereotip i u samoj igri. U dogovoru sa rediteljem našao sam inspiraciju u likovima iz stvarnog života. Saša Hajduković mi je objašnjavao koga bi on volio da vidi kao Pažina. To sam povezao sa ljudima sa kojima sam se susretao i za koje sam pomislio da bi možda bili dobar model za ovu ulogu. Odatle se vidi da Zoran Pažin dolazi iz unutrašnjosti u veći grad gdje grabi i ne preza ni od koga i ni od čega da dobije ono što želi. To je jedan brutalan čovjek koji bukvalno gazi preko živih ljudi“, kazao je Erkić.
Dijelili ste kadar sa Mariom Knezovićem, vokalom i liderom benda „Zoster“, koji takođe igra korumpiranog policijskog službenika. Po čemu ćete pamtiti saradnju sa njim?
Mario je izuzetna osoba, prije svega dobar čovjek i veliki drug. Mnogo smo se družili i pričali o životu i njegovom smislu. Dosta slobodnog vremena na setu smo posvetili analizi muško-ženskih odnosa. To može da zvuči dvosmisleno, ali mi smo zaista analizirali muško-ženske odnose na svim nivoima. Pogotovo u zajednici. Obojica imamo porodicu i djecu, pa smo se doticali raznih tema u tom smislu i nekako smo se tim razgovorima i zbližili. U kontaktu smo, moj klinac je i prije našeg druženja i saradnje pjevušio i znao napamet neke njegove hitove. Pošto je Mario muzičar koji se fantastično snalazi i na polju glume, smislio je jednu pjesmu inspirisan pojavom lika Zorana Pažina. Ne bih da otkrivam tekst pjesme, možda ona na nekom novom albumu postane hit.
Na koji način se pripremate za uloge, da li ima razlika kada tumačite negativne i pozitivne likove?
Uvijek se počinje od nule, svaka uloga je za sebe. Postoje metode i tehnike koje se uče jos na Akademiji, a kroz kasniji profesionalni rad se usavrše. Ali bez obzira na to da li je u pitanju komedija ili drama, pozitivan ili negativan karakter, mi kao glumci moramo da opravdamo njegovo postojanje. Da ga zavolimo, prisvojimo i odbranimo, kakav god on bio. Što bolje branimo lik kroz igru on je vjerodostojniji kao karakter, bio pozitivan ili negativan. Mi u svakom slučaju pravimo otklon od sebe i kreiramo neku drugu osobu, neki drugi karakter.
Koje su razlike između igranja u pozorištu i u filmskim i televizijskim sadržajima?
Nema neke razlike osim one u tehnici izražaja, često je pred kamerama igra svedenija u odnosu na pozorišnu scenu. Drugačiji je medij i u nekim slučajevima ne trpi istu tehniku izražaja. Sam princip rada na ulozi je identičan, postavljaju se ista pitanja i traže isti odgovori. Tako se kreiraju karakteri. Pozorišna igra je u prednosti jer predstava može da traje i da se igra godinama. Samim tim igra može da se usavršava. Na filmu imate pravo na ponavljanje, ali je ono vrlo ograničeno. Jednom kad je kadar kupljen to ostaje za sva vremena!
Koliko „Koža“ realno prikazuje vrijeme i svakodnevicu u kojoj živimo?
Nažalost i te kako korespondira sa današnjim vremenom! Gledam to kao neku malignu pojavu u društvu koja traje. Malo je nekim “medikamentima” uspavamo ili operišemo taj štetni dio. Nastane neki period zatišja u tom miljeu, a onda se odjednom pojavi nova varijanta istog problema i tako u krug, od devedesetih godina prošlog vijeka. Zbog toga prirodno nastaju i sadržaji kakav je i „Koža“. U suštini naš posao je oslikavanje života oko nas.
Poznato je da je scenario „Kože“ završen godinu dana prije snimanja serije. Da li je to olakšalo sam proces realizacije serije i koliko dobar i jasan scenario pomaže glumcu da iznese ulogu?
I te kako pomaže! Rijetkost je u našem poslu da imaš toliko vremena da razmišljaš o ulozi i da je pripremaš u dogovoru sa rediteljem. Imali smo sastanke, probe, upoznavanje sa kolegama partnerima u seriji, tako da je time veliki dio posla urađen. Pogotovo za ekipu organizacije. Ona se toliko dobro pripremila da je snimanje teklo bez ikakvih problema i nepredviđenih situacija.
Kakva je zaostavština banjalučke trilogije?
Svjedoci smo da se u cijelom regionu nakon „Mesa“ s pažnjom pratio svaki sljedeći dio. Kad su se snimale „Kosti“ Banja Luka je bila centar filmskih dešavanja. Sa „Kožom“ je to otislo jos jednu stepenicu više, velika su očekivanja bila upravo zbog zaostavštine prethodna dva nastavka. Ova trilogija je utkala dobar put filmskim stvaraocima iz našeg grada i svaki sljedeći ozbiljniji projekat će se pratiti sa velikom pažnjom, ali i velikim očekivanjima što je nešto što samo može da nas gura naprijed u stvaranju jos značajnijeg filmskog i televizijskog materijala.
Stevo Grabovac je nedavno dobio NIN-ovu nagradu za književnost. Gdje je danas kulturna scena grada na Vrbasu na mapi regiona?
Već sam pomenuo da smo usljed svih kuturnih događaja u našem gradu u centru pažnje u cijelom regionu. To je pokazatelj da ulaganje u kulturu može da vam se isplati više od bilo čega i može da uspostavi jedan grad, državu i narod na mapi svjetskih dešavanja i da se na njih gleda sa velikim poštovanjem u svim sferama života. Na ovim prostorima smo svjedoci šta znači kada se dobije Nobelova nagrada za književnost ili najveća priznanja iz filmske umjetnosti. To znači mnogo više nego za one koji lobiraju i za koje se izdvajaju velike sume novca. Dosta je pomaka napravljeno, sada imamo i naš filmski centar, to su sve pokazatelji da treba da se ostane na tom kursu.
Bili ste student građevine, kako ste se odlučili da se prebacite na studije glume?
Odlučio sam se samo i isključivo zbog srca i želje koja je tinjala jos od đačkih dana.
Tokom studiranja ste određeno vrijeme proveli u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako pamtite taj period? Koje su razlike u filmskoj industriji „preko bare“ i na našim prostorima?
Ja sam u Ameriku otišao kao student i mlad čovjek koji želi nova iskustva i izazove. Tamo sam statirao u jednom filmu, ali nisam bio direktno upoznat sa filmskom industrijom. Sa određenim iskustvom, danas mogu da primjetim da su velike razlike u pitanju. Najveća je svakako veliki novac koji se ulaže, čime opet možemo da dođemo do onog da treba ulagati u kulturu jer se višestruko isplati. Svjedoci smo da cijeli svijet prati američku scenu i da je globalni jezik za sporazumjevanje Engleski, što je posljedica eksploatacije kuturnog sadržaja u koji se sistematski i planski ulagalo.
Snimali ste i u Turskoj, kakva iskustva nosite iz te zemlje?
Velika privilegija i ogromno iskustvo, oni su takođe zemlja koja zna da širi svoj kulturni sadržaj i sistematski ulažu u kulturu.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li radite na nekim novim projektima?
Radim u Narodnom pozorištu Republike Srpske koje je moja matična kuća. Pored toga sa dvojicom kolega vodim jednu školu glume i jedno manje pozorište. Tu su i nadolazeći projekti iz moje primarne profesije glume. Jednu serija treba da počnem da snimam u aprilu u Srbiji, a tu su i projekti iz oblasti produkcije u koju sam odnedavno „uronio“. Dva projekta koja produciram podržana su za razvoj od strane Filmskog centra. U pitanju je jedan dugometražni igrani film i jedna igrana serija.