Po četvrti put, portal eTrafika organizovao je u Banjaluci događaj „Pričamo priče o pričama“. Ovaj put je šestoro novinara i novinarki publici uživo pričalo svoje doživljaje sa terena.
Novinar Oslobođenja, Goran Dakić, prepričao je publici svoj blizak susret sa psom istreniranim za napade. Naime, on je saznao da na periferiji Banjaluke jedan mladić dresira pse za različite namjene. Nakon obavljenog intervjua, mladić je pitao Gorana želi li da obuče zaštitno odijelo od nekoliko slojeva i da bude meta napada.
“Oni hvataju za vanjsku i za unutrašnju stranu ruke. Obukao me i puštao je tog malinou na mene, koji me je nekoliko puta hvatao. I specifično kod tih pasa je kad vas uhvate, ne postoji naredba na koju reaguju da vas puste. Nego imaju ogrlicu koja sa unutrašnje strane ima neke polutupe šiljke i mora da se uhvati ta ogrlica. Da se zategne jako, da ona počne da ga davi. I time se završava”, objašnjava Goran Dakić.
Dodaje da mu je ovo iskustvo bilo izuzetno zanimljivo dok nije došao u redakciju. Tu ga je stigao strah, sa 45 minuta zakašnjenja.
“Hormon stresa je tad proradio. Iako ja nisam nešto plašljiv, ja sam se tresao kao da sam bio priključen na agregat i uopšte nisam mogao pisati taj dan tekst. To je bio recimo jedan od tih prvih susreta sa terenom gdje to ne možete da prenesete (u tekst). Iako vi ništa ne osjetite, nema tragova, nema boli, jer je ta oprema na vama velika, postoji taj jedan segment koji je naprosto neopisiv”, kaže.
Baš kao i Goran Dakić, foto-reporter Armin Durgut je na terenu skoro svaki dan. Jedna od najživopisnijih priča koje je snimio jeste ona o improvizovanom kampu Vučjak, pored Bihaća. Radilo se o bivšoj deponiji smeća koja je okružena minama i smještena samo nekoliko kilometara od Evropske unije.
“Bilo je strašno puno smeća, naveče su dolazile i divlje svinje. To je bilo sve, ali nije bilo uslovno za život čovjeka. Ja sam često odlazio, ali jedanput je htio sa mnom kolega iz Zagreba da ide, da vidi on kako to u stvari izgleda u stvarnom životu. Imao je ideju da mi tu jednu noć prespavamo sa migrantima u jednom od šatora. Naravno, ja sam sve vrijeme to odbijao. I sad mislim da je loša ideja”, započinje on svoju priču.
U kamp su došli jako rano, sa namjerom da u njemu provedu 24 sata i snime reportažu o životu izbjeglica i migranata. Jedna od scena kojih se sjeća jeste dolazak kombija sa namirnicama. Jedan od migranata koji su bili glavni u kampu je naručio namirnice od lokalnog stanovništva. U kombiju su se nalazile različite stvari, poput flaša koka kole, koje je on dalje prodavao migrantima u kampu. Između ostalog, u kombiju je bila i živa ovca.
“I odjednom je samo frajer izvadio nož. On je nju bocnuo, ona je tu iskrvarila. I sljedeći rez je bio negdje na nožnom zglobu. Tu je malo zakačio nožem, napuhao je. Ona se napuhala kao balon, bukvalno kao balon. I još dva poteza, ona je bila gola skroz. Od šišanja do skidanja je bilo dvije minute. Oni su tu nju odmah na ražanj, to je red već migranata, kako će se to kupiti, ko će dobiti koji dio”, prisjeća se Armin Durgut.
Uveče je njegov kolega predlagao da spavaju u jednom od šatora, zajedno sa migrantima, što je Armin odbijao. Međutim, tu se pojavljuje migrant kog su upoznali tog jutra i uvodi ih u svoj šator.
“Ti su svi šatori bili u blatu do pola. Naravno, skinete obuću. To je ipak dom njihov. I to je sad neki, možda, šator 2,5 x 2,5 metra, tako nešto. Tu je njih spavalo 11. Kako, ja ne znam, ali eto, to je bio i naš krevet večeras. Prvo je trebalo da se večera, pa onda ide spavanje. Oni su malo ranije skuhali riže u nekom škafu. I kuhana jaja su skuhali prije nekoliko dana. I onda kad vas on ponudi s tim, ne možete reći da nećete. Pojedete kuhano jaje, popijete čaj i onako malo rukom uzmete riže. Ja sam tu stvarno dosta vremena poveo, ali imam osjećaj da tek nakon tog momenta su počeli da nas drugačije gledaju, da nam se otvaraju i da nam pričaju svoje priče, odakle su došli, kako su došli. I tu najbolje shvatite, u stvari, njihove sudbine”, ističe on.
Nakon večere došlo je vrijeme za spavanje. Armin je planirao da spava u jakni jer je bilo jako hladno, ali je u tom trenutku njihov domaćin izvadio čistu bijelu posteljinu.
“Neverovatno. Ja kod kuće nemam takvu bijelu posteljinu. Taj njegov gest u tom trenutku je za nas bio… Ne znam s čim bih uporedio uopšte, nikad mi niko ništa tako nije uradio. Nije to ništa veliko, ogromno, ali u tom blatu u kojem on žive, taj čovjek sigurno nema viška novca da to kupi. Nije trebao to da obezbijedi. Mi smo se to jutro upoznali, ali oni su se nama toliko otvorili kao ljudi. Evo i sad kad pričam, ne mogu da vjerujem da je čovjek nešto tako za nas uradio. I nas trojica smo spavali na tom velikom krevetu”, prisjeća se on.
O svom izvještavanju o migrantima govorili su i Vanja Stokić i Ajdin Kamber sa portala eTrafika. Oni su nedavno objavili dokumentarac „Brat“, o utapanju migranata u graničnim rijekama između BiH, Srbije i Hrvatske. Cijela priča je krenula od jednog aktiviste iz BiH, koji se javio Vanji sa infomacijama o konkretnom slučaju utapanja na rijeci Savi.
“U tom trenutku ja nisam imala vremena da se bavim time, niti sam imala resursa, jer ta istraživanja su jako skupa i traju mjesecima. I on je tako jedno mjesec dana pokušavao da me privoli, slao mi razne materijale, razne policijske izvještaje. On je bio u kontaktu sa nekim porodicama koji su izgubili svoje članove na taj način. Nakon možda mjesec, dva, moj raspored se raščistio”, govori ona.
Međutim, onog trenutka kada mu je rekla da počinju sa istraživanjem, putevi počinju da im se mimoilaze. On je trebao da bude početna tačka, sa osnovnim informacijama i smjernicama za dalji rad. Naredna dva mjeseca prošla su u pokušajima da dogovore snimanje njegove izjave.
“U svim tim našim prepiskama, on je meni poslao jedan dokument iz policije, slučaj koji je nama trebalo da bude polazna tačka. Dvojica braća iz Avganistana su pokušali da pređu u Savu u gumenem čamcu. Bio je kraj decembra i kada je jedan od braća ušao u taj gumeni čamac, čamac se prevrnuo i njega odnijela rijeka. Drugi brat je ostao u BiH. U tom trenutku brat je još uvijek u BiH u migrantskom kampu. I prema riječima tog aktiviste, ne želi da priča s nama, ne želi da se javno eksponira, ne pada mu na pamet da daje izjave za medije. I on je meni poslao taj policijski zapisnik, gdje ja vidim ime tog čoveka i znam kamp u kome se nalazi”, objašnjava Vanja Stokić.
Tad odlučuje da više ne čeka i da pokuša da pronađe brata koji je ostao na teritoriji Bosne i Hercegovine. Međutim, sve što je imala jeste ime mladića i kamp u kome se nalazi. Trebalo ga je pronaći među stotinama ljudi.
“Mi smo zaustavljali ljude do iznemoglosti. Prepričavali im tu priču koju znamo. Oni nisu znali o čemu mi pričamo. I doslovno sate i sate smo proveli tu. Prilazi nam policajac koji radi tu u kampu. Prilazi nam prilično prijateljski i dobronamjerno i pita šta je problem. Kaže on: „Pa ja znam tog momka. On je jako dobar, pristojan momak, on nam pomaže u kampu kao prevodilac.“ I doslovno, u toj situaciji, policajac nas je spasio”, ističe ona.
Mladić je odmah pristao na intervju. Ispričao je svoju priču i čak sa novinarima podijelio lokaciju na kojoj se to dešavalo. U tom trenutku, tijelo njegovog brata nalazilo se u Hrvatskoj jer je isplivalo na drugoj obali rijeke, pedesetak kilometara nizvodno.
“I on je vrlo voljan da sarađuje s nama i govori nam da će nam to poslati tačnu lokaciju bolnice u kojoj se tijelo nalazi, da možemo da idemo tamo. Mi razmijenjujemo brojeve telefona, narednih dva, tri dana se dopisujemo onako prilično neobavezno, održavamo kontakt. Međutim, kad je došlo vrijeme da on meni da tu lokaciju bolnice, ispostavilo se da je aktivista saznao da smo mi išli tamo bez njegovog znanja i blagoslova i zabranio mu je da nam da lokaciju”, govori Vanja.
U tom trenutku situacija kreće da se komplikuje. Aktivista koji je trebao da im bude saveznik, da ih vodi kroz cijelu tu priču, postoje neko ko ih sabotira sve vrijeme.
“Prekinuo je svaki kontakt, kasnije su neki sagovornici prekidali sa mnom kontakt, pretpostavljam da im je on rekao da to urade. I nama nije bilo jasno šta se dešava. Kasnije smo u razgovoru sa nekim drugim kolegama shvatili da je vjerovatno sujeta proradila, da je on mislio da će biti glavni lik u toj priči, da će on određivati šta će da se snima i na koji način, a zapravo to ne ide tako. On se tu malo zanio i vjerovatno je htio da bude zvijezda”, napominje Vanja.
S obzirom na to da su radili dokumentarni film, svi dijelovi su morali da budu pokriveni video snimcima. Zbog toga su odlučili da napreve rekonstrukciju odlaska na Savu i davljenja u rijeci, kako bi mogli da ilustruju taj dio priče. U pomoć dolaze dvojica prijatelja koji su glumili migrante. Glavni rekvizit je ljetni gumeni čamac, kog traže u oktobru.
“Zovem gomilu šoping centara po Piku, tražim. Koga god zovem, govori mi: „Jesi ti lud čovječe, to se kupuje u junu, julu, avgustu. Sad je već gotovo, ili je rasprodano ili je po skladištima.“ Zvao Banjaluku i okolicu, nigdje nema. I slučajno nazovem ovaj neki trgovački centar u Gradišci. Provjeri čovjek, nazove me, kaže ima jedan. Super, kupimo mi, idemo na teren. Kupimo taj čamac koji je koštao nekih 150 maraka, ribarski onaj čamac”, nadovezuje se Ajdin Kamber.
Zajedno sa dvoje prijatelja otišli su na obalu rijeke Save, tačnu lokaciju gdje se nesreća i desila. Naredni sati su sa sobom nosili mnogo opasnosti. Snimali su noću, obučeni kao migranti, na mjestu koje je dio migrantske rute.
“I očekujete iz prvih kuća da će neki lola izaći, po njegovoj njivi hodaš, propucaćete te puškom. Mi smo na samom graničnom prelazu, tu je minsko polje, za koje nismo rekli našim kolegama. Ali smo ih proveli ovim dijelom kojim smo mi prošli, gdje je sigurno. Može se desiti isto tako da nam dođe granična policija ili policija. Mogli smo naletjeti na smaglere, odnosno, ljude koji se bave krijumčarenjem migranata. Da se razumijemo, to su kriminalci. Oni su spremni na sve da zaštite svoj posao i ne žele nikakve niti svjedoke, niti novinare, niti policiju, niti bilo šta oko sebe. Tako da je bilo tih nekoliko rizičnih situacija koje smo mi prepričali našim prijateljima, tek kad smo završili to snimanje, da nam ne bi odustali”, naveo je Ajdin Kamber.
Snimanje cijelog filma trajalo je deset mjeseci, na 18 lokacija, u tri zemlje. Pronašli su pedesetak grobova neidentifikovanih migranata, što znači da minimalno 50 porodica ne znaju šta se desilo sa njihovim članovima. Za ovaj film Vanja i Ajdin su osvojili više od 20 nagrada na filmskim festivalima širom svijeta.
O jako dugom i zahtjevnom putovanju govorila je Besima Svraka, urednica lajfstajl magazina „Fashion.Beauty.Love.“. Tokom pandemije dobila je poziv da prati filmski festival u Berlinu ali nije mogla da uđe u Njemačku.
“U to vrijeme Bosna i Hercegovina je na crnoj listi. Znači, mi smo najgori, zaraženi smo i katastrofa je. I ja sad pišem graničnoj policiji, Ministarstvu zdravstva i govorim kako sam ja novinarka i kako pratim Berlinale. I kako imam jednu tu vakcinu, ali znate, eto, dobili smo pozivnicu, bilo bi super da mi dođemo. Mi smo dva mjeseca ganjali te papire”, prisjeća se ona.
Kada su konačno stigli do Berlina, zatekli su prazan grad. Milioni turista su ostali u svojim kućama, ulice su bile puste.
“U žiriju je te godine Jasmila Žbanić, prikazuje se te godine i film, premijerno, Igora Drljače „Bijela tabija“. Tinejdžerski film, sjajan. I kada smo došli tamo, naravno su rekli da ne možemo ući jer nemamo dozvolu. I bilo je logično, zašto bi mogli dobiti to jedno mjesto jer je sve bilo limitirano. Zašto bi mogao dobiti mjesto jedan od medija iz BiH jer mi smo gore mali, mali medij. Ali sam ja bila u tom trenutku jako ljuta. Nisam znala zašto su nas uopšte pozvali da dođemo. Jer ako su znali da nam ne mogu obezbjediti nikakve karte, ni bilo što, bilo je vrlo ružno i neodgovorno da mi kažeš da dođem i da prevalim toliki put iz Bosne i da ganjam gomilu papira da bih došla na to Berlinale”, prisjeća se Besima, dodajući da su na kraju morali sami da kupe karte kako bi pogledali film Igora Drljače.
Novinarka EuroBlica Milkica Milojević prisjetila se jednog stresnog terena. Sa snimateljem je bila u Zvorniku, gdje se desilo to da je mladić od 29 godina, pripadnik Oružanih snaga BiH, oženio djevojčicu od 13 i po godina. U trenutku kad Milkica dolazi, djevojčica ima 15 godina. Njen otac je ratni vojni invalid, majka se protivi braku ali ne može sama da zaštiti dijete.
“Socijalna radnica kaže: „Pa dobro, dogodine će imati 16, pa može se sklopiti brak.“ Sveštenik kaže: „Djeca se vole.“ Pa rekoh: „Dolaze li kod vas u crkvu, žive u grijehu?“ „Nema veze, nije to grijeh, djeca se vole.“ Njen muž je bio na zadatku u Oružanim snagama. Tu je njegov brat koji čuva kao djever svoj posjed. Ne daju da djevojčica izađe da da izjavu. Izađe majka od mladoženje, svekrva. Isto tako ispriča neku priču. Ja kažem, dobro, mislim, to je to. Mi priču imamo o tom nehumanom, nenormalnom društvu”, govori Milkica Milojević.
Kada su krenuli do svog auta, kazala je snimatelju da snimi kuću. Međutim, majka djevojčice je sjedila u autu počela da vrišti.
“Ja se okrenem, djever leti sa sjekirom da nas sve pobije. I mi u auto, naravno, bježi. I onda na kraju sveg tog stresa, majka plače: „Evo vidite gdje mi dijete ostaje.“ Suba, naš vozač, kaže: „Ma ništa to nije, drugari. Dobro je što je on imao hladno, a ne vatreno oružje. Da je imao vatreno oružje, mi bismo već bili u zdravstvenom centru u Zvorniku“, priča Milkica.
Peto, posljednje, izdanje događaja “Pričamo priče o pričama” održava se u utorak, 20. februara u 19 sati u pabu KSET. Ulaz je slobodan!