“Kreativni rad me opušta i usrećuje, zaboravljam na svoje probleme kad radim”, govori nam tiho Lejla Ibrekić (32) iz Banjaluke, dok niže perlice i od njih pravi novu narukvicu.
Tekst i fotografije: Vanja Stokić
Pred nama su desetine narukvica različitih boja i materijala, kao i dijelovi za još desetine novih. U svaku od njih unesena je nada da će pronaći svoje nove vlasnike i usrećiti ih dok ih nose. Svaka od ovih narukvica je jedan korak ka samostalnosti.
Dok razgovara s nama, Lejla se ne ometa. Pažljivo mjeri silk oko svoje ruke, a zatim kreće ples perlica po tankoj žici.
“Sestra mi pomaže oko sitnijih dijelova, poput završnica i kopčica. U Banjaluci se više prodaje plastika, a ja većinom radim sa metalnim dijelovima pa ih naručujem iz Sarajeva. Koristim matove, bisere, češke kristale, razne perlice… Od njih pravim narukvice i ogrlice”, pojašnjava nam dok zagledamo gomilice ispred nas.
Nakit izlaže na sajmovima u Banjaluci, a kupci je mogu pronaći i na Fejsbuku i Instagramu. Narukvice i ogrlice šalje poštom u druge gradove.
Svoj mali biznis pokrenula je nedavno, prije šest mjeseci. Prije toga je pokušavala da pronađe posao u struci, ali bez uspjeha. Ipak, još uvijek se nada. Diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci, smjer animalna proizvodnja. Upravo je studiranje bilo jedna od bitki koje je dobila.
“Izgubila sam sluh 2019, kad sam bila treća godina studija. To zujanje u ušima odvlači koncentraciju i ne možeš se fokusirati na učenje, smeta ti. Profesori su mi davali skripte i pomagali da završim fakultet. Snalazila sam se kako sam znala”, prisjeća se ona.
Problem sa sluhom nastao je zbog greške ljekara. Kad se vratila s ljetovanja, obratila se ljekaru opšte prakse jer je primijetila da slabije čuje. On joj je isprao uho i time oštetio živac.
“Mislio je da je samo ostalo slane vode u uhu, ali dublje je bila upala. Ispiranjem uha joj je oštetio živac u mozgu. Mi nismo ni znali, mislili smo da to tako treba. Kad joj je krenula krv iz uha, utvrđeno je da joj je oštećena bubna opna, da je otišlo dalje nego što je trebalo. Njoj je ta upala bila presudna da sve krene i izgubi sluh”, pojašnjava nam njen sestra Ajla.
Prije skoro tri godine su joj ugrađeni kohlearni implanti, nakog čega je uslijedilo šest mjeseci rehabilitacije. Morala je ponovo da uči slova, slogove, tonove, riječi… Rezultat je da ponovo čuje, ali mnogo drugačije nego ranije. Kako to opisuje, zvuci su joj više “robotski” nego prirodni. Sad ima 80 postotni invaliditet.
“Ja znam kolika je ona heroina. Ne znam da li bih imala snage da prođem to što je ona prošla. Da li bih uspjela na psihičkoj bazi. To nije nešto što se nosi šest mjeseci, već je za cijeli život. Njeno stanje iziskuje određenu sumu novca. Mi smo generalno skromni, kao djeca smo uvijek sve dijelili. Zato je nju bilo sramota da ide i prezentuje svoj nakit. Nju je sramota jer nije navikla da nešto traži. Učili su nas da stvaramo. Teško je kad u životu tražiš pomoć”, govori Ajla.
Bliska veza među sestrama je više nego očigledna. Jedna uz drugu su preživjele sve što je život stavio pred njih. Sad zajedno razvijaju biznis koji će Lejli pomoći da zarađuje novac i bude samostalnija.
“Moguće da sam jača, ali to ne pokazujem toliko”, nadovezuje se Lejla tiho, fokusirana na novu narukvicu koju priprema.
