Osobe koje imaju neki oblik invaliditeta često se smatraju aseksualnim ili osobama koje nisu zainteresovane niti mogu da imaju seksualni život. Svjesni generalnog mišljenja koje vlada u našem društvu, rijetko se usuđuju pričati o seksualnosti ili osjećaju nelagodu. S druge strane, svjesni su da je o tome potrebno govoriti kako bi se srušile određene predrasude koje utiču ne samo na osobe sa invaliditetom (OSI) nego i na cijelo društvo.
Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Pexels
Biljana Nedić, ističe da joj nije problem pričati o seksualnosti ukoliko se pitanja odnose na nova saznanja i dodaje da je potrebno znati kada se prelazi granica intimnosti.
„To su ona pitanja: ‘Kako ti radiš ono?’ Pa isto kao i svi. Samo ljude interesuju bukvalno detalji, a o tome ne pričamo sa ‘publikom’ ni ti, ni ja, ni bilo ko. Ljudi su ili jako ili nikako zainteresovani za seksualnost OSI. Ako su znatiželjni, onda to prelazi mjere intimnosti osobe koju o tome pitaju. Ako nisu uopšte, onda te i ne vide kao biće kojem je to potrebno. Rijetki su oni koji te pitaju: ‘Kako ti radiš ono’, umjesto, ‘da li ti radiš ono?’ I tu je najveća razlika“, objašnjava Nedićeva.
Odgovornost snosi i društvo
Primitivna pitanja i neugodni komentari nisu rijetki kada je u pitanju seksualnost OSI. Pitanja poput „spavaš li samo sa onima koji imaju invaliditet?“ Krajnje neumjesna, a istovremeno oslikavaju realno stanje bh. društva. Neprihvatanje drugačijeg, nerazumijevanje, manjak podrške, ali i edukacije, problemi su koji ostavljaju dugoročne posljedice.
„Samo shvatanje seksualnosti je povezano sa izgledom i privlačnošću nečijeg tijela, jer lijepo tijelo oličava erotičnost, želju i moć. Dio društva ili pojedinci odbijaju činjenicu da osobe s invaliditetom mogu voljeti svoje tijelo i uživati u njemu. Oni su živa bića koja žele i imaju sekusualne odnose, imaju partnere i žive živote. Imamo pravo na brak, da osnujemo porodicu i sposobni su i brižni roditelji koji pružaju ljubav i pažnju svojoj djeci. Mislim da je vrlo važno kako mi sebe doživljavamo. Ukoliko mi sebe vidimo kao jadne, bespomoćne, neprivlačne itd, onda će nas i drugi tako doživljavati“, objašnjava Dušica Lipovac.
Smatra da žene sa invaliditom ne treba i ne smiju misliti o sebi da su manje ženstvene, neprivlačne zbog invaliditeta koji imaju. Treba da prihvate sebe, da se posvete sebi, da rade na sebi, da se njeguju i na kraju, treba da vole sebe.
Žene sa invaliditetom se suočavaju sa brojnim izazovima jer nailaze na dvostruku diskriminaciju: na osnovu pola i roda, te na osnovu invalidnosti. Često ih posmatraju kroz invaliditet, ali i to zavisi od njegove vrste i stepena.
„Danas biti majka, savršena partnerka, supruga… su neka od očekivanja u društvu, a s obzirom na to da imamo neku vrstu invaliditeta, pojedinci misle da mi ne možemo da ispunimo te uloge što je sasvim pogrešno razmišljanje. Mi imamo iste seksualne, zdravstvene i reproduktivne potrebe kao i žene bez invaliditeta. Koliko je do okoline, toliko je i do nas, jer važno je da budemo otvorene i da otvoreno pričamo o seksualnosti osoba sa invaliditetom. Važno je samopouzdanje i prihvatanje nas samih“, napominje Lipovac.
Edukacijom protiv predrasuda
Obe naše sagovornice smatraju da je edukacija presudna, kako društva tako i medicinskog osoblja koje često ne zna kako da postupa sa OSI posebno kada su žene u pitanju.
„Djela se broje. Uzalud je meni da imam prilagođen ginekološki ili sto za porodilje, ako mi doktori ne pristupe sa znanjem i dobrom voljom da to protekne kako treba. Dešavalo se ženama da legnu na taj sto i oni nju pitaju šta sad treba da rade. Tu treba svi malo više da se uključe. Nije ta žena zatrudnila i odmah rodila, nosi to dijete devet mjeseci, ako sistem u devet mjeseci ne može da shvati da treba da pripremi sve do poroda, kako onda da skupimo hrabrost i slijedimo svoje snove. Nemamo svi tu hrabrost, znanje i odlučnost da sve to sami iznesemo i spremimo sebi sami tim ljudi, a svakako ne bismo ni trebali“, dodaje Nedićeva.
Druga naša sagovornica smatra da se značajne promjene neće desiti, niti će doći do rušenja predrasuda ukoliko važne teme guramo pod tepih.
„Ukoliko svakodnevno otvoreno razgovaramo na temu seksualnosti bez ikakvih predrasuda, ljudi će biti još znatiželjniji. Još uvijek nema dovoljne literature na ovu temu sa našeg govornog područja, a edukacija i informisanost su osnovni elementi u borbi protiv predrasuda i diskriminacije“, zaključuje Lipovac.