Djeca sa poteškoćama u razvoju imaju pravo da pohađaju redovnu školu i da im se omogući boravak u podsticajnoj sredini sa njihovim vršnjacima. Tome doprinosi proces inkluzije koji se proteklih godina sprovodi u školama u Republici Srpskoj, ali stručnjaci iz ove oblasti smatraju da treba uraditi još mnogo toga da bi ovaj proces bio još funkcionalniji i da bi se odvijao na adekvatan način.
Osnovna škola “Ivo Andrić” iz Banjaluke već nekoliko godina uspješno sprovodi inkluziju. Ovu školu pohađa ukupno 15 djece sa poteškoćama u razvoju. Psiholog, Đurđica Jeličić, pojasnila nam je da nastavni plan i program škole prati prosječno dijete, a da su posebni nastavni planovi i programi pripremljeni za djecu s poteškoćama u razvoju, zakonski namijenjeni samo za kategorisanu djecu.
“Poteškoća imamo na svim poljima. Imate i roditelje koji ne žele da kategorišu svoje dijete iako ono nije u stanju da redovno prati nastavni plan i program. Otvorenim razgovorima i rješavanjem zakonskih regulative nastojimo da dođemo do nekog pomaka. Na putu rješavanja problema ove djece potrebno je preći milje, ali moramo ići korak po korak. Važna je rana detekcija i saradnja roditelja sa stručnjacima. Kategorisna djeca uče uz redukovani program ali su u sistemu i zajedno sa ostalom djecom što je mnogo važno za njihovu socijalizaciju, razvoj govora, za njihovu emocionalnu zrelost. U tom procesu važna je dodatna edukacija školskog osoblja, ali i njihova spremnost za rad sa takvom djecom”, kaže Jeličić.
Centar “Zaštiti me” iz Banjaluke, jedina je javna ustanova u Republici Srpskoj koja se bavi vaspitanjem, obrazovanjem i habitacijom osoba ometenih u razvoju. Direktorica centra, Zorica Kuzmanović Vasilić, kaže da stručni tim Centra čine logoped, reedukator psihomotorike, psiholog, specijalni pedagog, fizioterapeut, socijalni radnik. Ona dodaje da daje potpunu podršku inkluzivnom obrazovanju.
“Primarni zadaci našeg stručnog tima su opservacija, dijagnostika, sprovođenje insdividualnih tretmana, praćenje napredovanja učenika, njihovog zdravstvenog stanja, socijalnih potreba… Roditelji su ti koji na osnovu dijagnoze njihovog djeteta odlučuju koju školu će njihovo dijete pohađati. Moje mišljenje je da, bez obzira šta izaberu, ne trebaju odlagati sa polaskom djeteta u školu jer se time ništa ne dobija, a može puno da se izgubi”, kazala je Kuzmanović Vasilić na manifestaciji “Otvorena vrata”.
Iz institucije Ombudsmana za djecu napominju da prema Konvenciji o pravima djeteta u zaštiti djece sa smetnjama u razvoju, prije svega treba omogućiti njihovo ravnopravno učešće u društvu, u kojem treba da uživaju pun i dostojan život. U uslovima u kojima se obezbjeđuje njihovo dostojanstvo, postiže se samostalnost i olakšava njihovo aktivno učešće u zajednici. Najvažnije je prepoznati njihove potrebe od najranijeg uzrasta i na te potrebe adekvatno odgovoriti, napominju za eTrafiku iz institucije Ombudsmana za djecu Republike Srpske.
„Inkluzivno obrazovanje, prema Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, obezbjeđuje da djeca sa smetnjama u razvoju, na osnovu procjene stručnog tima i u njihovom najboljem interesu, budu uključena u redovna odjeljenja, prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama i mogućnostima, kako bi uz odgovarajuću podršku dostigli svoj puni potencijal. Djeca sa težim i teškim smetnjama stiču osnovno obrazovanje i vaspitanje u specijalnim školama ili specijalnim odjeljenjima“, kažu u instituciji ombudsmana ističuči da roditelji, ali i nastavnici ukazuju da postoje izvjesni problem u provođenju procesa inkluzije.
„Roditelji najčešće ukazuju da nastavni plan i program nije u dovoljnoj mjeri prilagođen individualnim potrebama i mogućnostima djeteta sa smetnjama u razvoju, te na problem asistenata u nastavi, koji treba da olakšaju integraciju učenika i učine da njegovo obrazovanje u redovnim odjeljenjima bude što manje stresno, te da budu stručna podrška i pomoć i djetetu sa smetnjama u razvoju, ali i nastavniku i čitavom razredu. Nastavnici, takođe, ukazuju na prisutan problem, ističući da nemaju potrebna znanja da prepoznaju individualne potrebe djece sa vrlo različitim smetnjama u razvoju, i da bez obzira na napore koje ulažu, pitanje je da li je to u najboljem interesu svakog djeteta pojedinačno. Vrlo mali broj škola ima zaposlene defektologe koji imaju izuzetno važnu ulogu u sprovođenju inkluzivnog obrazovanja, ali i u stručnoj pomoći nastavnicima koji rade sa djecom sa smetnjama u razvoju, ali i drugim učenicima“, kazali su za naš portal u institiciji ombusmana za djecu Republike Srpske.
Pomoćnik ministra zdravlja i socijalne zaštite, doktor Milan Latinović, kaže da sva tri nadležna ministarstva, pored ovog još Ministrarstvo za porodicu, omladinu i sport i Ministartsvo prosvjete i kulture imaju određene sadržaje kada su u pitanju djeca s poteškoćama u razvoju, a tek primjenom tih sadržaja od strane sva tri ministartsva može doći do implementacije u praksi. Osobe sa smetnjama u razvoju zavise od usluga koje dobijaju od sistema. Dodaje da je posljednjih desetak godina napravljen značajan pomak u oblasti obrazovanja osoba sa poteškoćama u razvoju, a to su prije svega novi smjerovi u obrazovanju stručnog kadra kao što su psiholozi, defektolozi, logopedi, a otvaranjem Defektološkog fakulteta u Foči taj najdeficitarniji kadar su podigli na jedan značajniji broj.
“Kada je u pitanju zdravstevni sistem, mi smo nadležni za ranu dijagostiku i terapijske procedure. To su neki preduslovi da bi se dijete moglo pripremiti za obrazovni sistem. Postoji stalna komunikacija između profesionalca iz oblasti zdravstva sa profesionalcima koji rade u školama, i upravo razmjena tih iskustava je jako bitna. Mi obrazujemo potreban kadar, ali treba vremena da ti mladi stručnjaci steknu određena praktična iskustva i objedine svoja teoretska znanja kako bi ih primijenili u praksi. Ovo je jedan sistemski posao koji traje dugo, ali mi smo na dobrom putu da stvorimo uslove u kojima će se ovoj kategoriji moći pomoći na najadekvatniji mogući način, kazao je Latinović.
Psiholog i majka djevojčice koja ima poteškoće u razvoju, Gordana Unčanin, kaže da je teško prepoznati i boriti se sa problemom, ali uz puno ljubavi i strpljenja puno toga se može postići. Kaže i da su već u drugoj godini života djevojčice primijetili da postoji neki problem, ali su ga negirali do četvrte godine. Nakon toga je uslijedio intenzivan rad sa djetetom i bez problema je krenula u redovnu osnovnu školi i danas pohađa treći razred.
“Moja djevojčica je kasno progovorila. Od svih problema i dijagnoza koja su joj uspostavljane, ostao je problem poremećaja pažnje. To je problem u njenom obrazovanju, ali mi smo zadovoljni kako se stvari odvijaju. Ona ima veliku podršku u školi od učiteljice, i pozitivan je primjer kako ovakva djeca mogu puno da napreduju ako se na vrijeme prepozna problem i reaguje na adekvatan način. Njeni drugari iz škole je vole i pomažu joj, i uz podršku učiteljice i saradnju nas kao roditelja sa školom, mogu reći da danas imamo divnu i poslušnu djevojčicu koja može da odgovori svojim obavezama”, kazala je Unačnin.
Gordana Unčanin, kao majka djeteta koje je pozitivan primjer toga da se kroz ranu intervenciju i konstantni rad sa cjelokupnim timom stručnjaka može postići puno, planira da objavi publikaciju koja bi bila neka vrsta priručnika za roditelje djece sa poteškoćama u razvoju, ali i za sve ostale članove našeg društva.
“Prije svega potrebni su ljubav i strpljenje. Potrebno je puno pokušaja da bi se napravio jedan dobar potez i zato morate beskrajno vjerovati u svoje dijete. Treba se osloboditi stida koji je prisutan u našem društvu kada je ova kategorija u pitanju i dati sve od sebe da vašem djetetu pomognete na najbolji način”, dodala je Unčanin.
Podsjetimo da postoji zakonska odluka prema kojom Ministarstvo prosvjete i kulture plaća asistenta u nastavi djeci sa dijagnozom autizma. Ovdje se nameće pitanje kako odrediti kojoj djeci je aistent potreban, a kojoj ne, odnosno, šta je sa ostalom djecom koja imaju neke poteškoće u obrazovanju koje ne spadaju u autistični spektar. Presudno je značajno i ko je osoba koja može biti asistent i adekvatno odgovoriti na sve potrebe ovakvce djece, a sve su to pitanja na koja zakon ne daje odgovore.
Ono u čemu su saglasni i roditelji i nastavnici i stručnjaci iz ove oblasti jeste da sa djecom treba da radi cijeli tim stručnjaka kao što su pedijatri, psiholozi, logopedi, defektolozi… Prvi korak kada je porodica u pitanju je prepoznavanje i priznavanje problema, i oslobađanje osjećaja stida, a na društvu je da se oslobodi predrasuda i prihvati ovu djecu kao i sve ostale članove zajednice. Sistem treba da omogući proizvodnju što kvalitetnijeg stručnog kadra, te da zakonski reguliše ovu oblast kako bi se svoj djeci sa poteškoćama u razvoju omogućila jednaka prava na napredak i obrazovanje bez obzira na njihove pojedinačne dijagnoze.
(eTrafika.net – Sonja Terzić)
[post_ender]