U sve dinamičnijem obrazovnom okruženju, gde se granice između fizičkog i digitalnog sveta sve više brišu, postavlja se pitanje, kako obrazovni sistem može da odgovori na izazove i prilike koje pruža era digitalne transformacije? Kroz razgovore sa stručnjacima iz oblasti obrazovanja, medijske pismenosti, veštačke inteligencije i prava građana, istražujemo ključne aspekte savremenog obrazovanja. Sagovornici ističu značaj integracije medijske pismenosti i opreznost sa upotrebom alata baziranim na veštačkoj inteligenciji u nastavni plan, kako bi se učenici pripremili za život u svetu preplavljenom informacijama i digitalnim tehnologijama.
Piše: Vladislav Stojičić; Foto: Maja Vican – Fotobaza.ba
Dragana Trninić je vanredna profesorka na užoj naučnoj oblasti komunikologija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci. Doktorirala je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu 2016. godine, a tema doktorskog rada je „Medijska pismenost u Republici Srpskoj“. Glavna područja kojima se bavi jesu procesi medijske pismenosti i medijskog obrazovanja, implementacija medijskog obrazovanja u okviru obrazovnog sistema, a posebno je interesuje ponašanje medijske publike u doba umrežene komunikacije.
,,Nema sumnje da je u 21. vijeku značaj medijske pismenosti veliki, kako za pojedinca, tako i za zajednicu. Uticaj medija u centralnim demokratskim procesima je neizostavan. U globalnoj medijskoj kulturi, stanovništvo mora da posjeduje tri vještine kako bi bilo angažovano u skladu sa demokratskim procesima, a ne samo kao pasivni posmatrač. To su kritičko mišljenje, samoizražavanje i učestvovanje. Medijska pismenost obezbjeđuje stanovništvu ove vještine, pomaže im da bolje razumiju politiku, učestvuju u javnom diskursu i, na kraju, da na izborima donesu ispravnu odluku, glasajući potpuno i kvalitetno informisani. Visok nivo korištenja medija i zasićenost društva medijima, zahtijeva medijsku pismenost koja nas uči vještinama neophodnim za bezbjedno kretanje kroz slike i poruke u svakodnevnom životu“, objašnjava Dragana Trninić.
Ona kaže da uticaj medija na oblikovanje percepcije, verovanja i stavova je naučno dokazan.
,,Medijsko obrazovanje nam pomaže da razumijemo te uticaje i da se oslobodimo zavisnosti od medija. U 21. vijeku povećao se značaj vizuelne komunikacije i vizuelnog informisanja. Dok u školama i dalje dominira učenje pomoću štampanog materijala, mi smo sve više pod uticajem slika – korporativnih logoa, reklama na mobilnim telefonima, na internet sajtovima. Učenje razumijevanja višeslojnih slika na bazi komunikacije neophodan je dodatak tradicionalnoj pismenosti, jer živimo u svijetu multimedijalnosti. Značaj informacija u društvu se, takođe, povećao i uticao na potrebu za doživotnim učenjem. Medijski servisi važni su za nacionalnu produktivnost, ali rast globalnih medijskih industrija može dovesti do ugrožavanja nezavisnih stavova i različitosti u mišljenjima. U tom smislu, medijsko obrazovanje može da pomogne i nastavnicima i učenicima da prepoznaju porijeklo informacije, čije interese ona zastupa i kako da pronađu alternativne izvore i mišljenja“, dodaje Trninić.
Tatjana Jurić je trenerica za razvoj kompetencija za demokratsku kulturu, za razvoj digitalne i medijske pismenosti. Profesorka je latinskog jezika i istorije u banjalučkoj Gimnaziji, autorka brojnih publikacija, stručnih radova i priručnika. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja. Ona kaže da je pismenost u 21. veku višedimenzionalna i sastoji se, osim veština čitanja i pisanja, od veština kritičke analize medija i veština kritičkog korištenja interneta.
,,U periodu infodemije u kojem živimo, kada je čovjek izložen većoj količini informacija u svakoj sekundi svoga života, više nego ikada ranije u istoriji, to ipak ne znači da je sticanje znanja, razvijanje vještina i formiranje stavova sada lakše i brže nego prije“, započinje Jurić.
I pored svih dokazanih koristi od takvog načina učenja, ona naglašava da u toj oblasti postoje i mnogi problemi.
,,Internet je nepregledni izvor informacija, na kojem svako može brzo i lako da objavi bilo kakav sadržaj, bez ikakve provjere ili poštovanja kriterijuma. Dostupan je u neograničenom vremenskom periodu ogromnom broju ljudi svih uzrasta, ako se ne koristi oprezno i ne procjenjuje kritički, može dovesti do različitih negativnih posljedica za pojedinca, ali i za društvo u cjelini. Sposobnost razumijevanja medijskih poruka i njihovog značenja – koje nije uvijek razumljivo i na prvi pogled očigledno, od ključnog je značaja za razumijevanje svijeta oko sebe, o kojem u savremenom dobu najviše saznajemo upravo iz medija. Internet je najpersonalizovaniji medij koji je ikada postojao u istoriji, a ako uzmemo u obzir podatke koliko sati dnevno mladi ljudi provode na internetu, onda je jasno koliko je medijska pismenost važna. Nažalost, u našem obrazovnom sistemu se ona još uvijek ne razvija onoliko koliko je potrebno. Svijet se prebrzo mijenja zbog ubrzanog tehnološkog napretka, brže nego što Homo sapiens može da procesuira i da se na to adaptira, a škole tu brzinu promjena ne prate“, konstatuje Jurić.
Primetan je i veliki uticaj misinformacija, dezinformacija i lažnih vesti sa interneta na stavove, mišljenje i učenje mladih ljudi. To je ozbiljan problem, kako kaže Jurić, jer podriva osnovne principe pedagogije 21.vijeka.
,,Jedan od najvažnijih ciljeva obrazovanja je razvoj kritičkog mišljenja, koje mlade ljude osnažuje i priprema za uspješan život u budućnost i osposobljava ih za donošenje odluka. Ako učenici ne znaju i ne mogu da prepoznaju šta je istina, a šta su dezinformacije, šta je činjenica, a šta mišljenje, onda kritičko mišljenje nije dovoljno da bi analizirali neku informaciju i donijeli odluku u vezi s njom. Potrebno je poznavanje osnova medijske pismenosti, alata i metoda za provjeru informacija sa interneta, da bismo mogli da upotrijebimo kritičko mišljenje. To je vjerovatno najvažnija spoznaja do koje sam došla, baveći se problemima u obrazovanju u 21. vijeku i istražujući značaj medijske pismenosti“, pojašnjava Jurić.
Dragana Trninić je strategiju razvoja medijske pismenosti u Republici Srpskoj izložila još 2016. godine, u njenoj doktorskoj disertaciji. Uključuje zajedničko delovanje javnog, civilnog i privatnog sektora, izradu programa medijskog obrazovanja za sve nivoe, edukaciju nastavnika, medijsko obrazovanje odraslih, promociju putem medija i međunarodnu saradnju, kako bi se stvorili uslovi za razvoj medijskog obrazovanja.
,,Prva neophodna promjena u obrazovnom sistemu, s obzirom na intenzivan razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT), jeste izmjena nastavnog plana i programa koja podrazumijeva uvođenje medijskog obrazovanja na svim nivoim obrazovanja, od predškolskog nivoa do visokog. Pred društvom se nalazi izazov kreiranja i sprovođenja obrazovne strategije, jer medijska pismenost nije više samo pitanje kritičkog pristupa medijima, već mnogo složenija oblast koja utiče i na druge sektore i mijenja njihove pravce djelovanja i razvoja (obrazovanje, tržište rada, komunikacija). Neophodna je, takođe, edukacija predavača koji će sprovoditi medijsko obrazovanje u školama, kao i izrada adekvatnih kurikuluma medijskog obrazovanj“, navodi Trninić.
Prilagođavanje i promena obrazovnog sistema
Kako govori Gordana Rajić, ombudsman za djecu Republike Srpske, na osnovu iskustava i informacija kojima raspolaže, obrazovni sistem Republike Srpske “možda nije u potpunosti prilagođen djeci”.
,,Engleski jezik se počinje učiti u drugom razredu osnovne škole, a da se pritom latinica uči tek u trećem. I to je jedan absurd gdje djeca ne poznaju dovoljno ni svoj jezik, treba da savladaju strani, a pritom su užbenici napisani, i u njima imate određene zadatke, gdje morate da pišete, a ne znate slova, ne poznajete latinicu? Drugi primer je da u drugom razredu učite pojmove: ‘elektricitet’, ‘neelektrisanje’, ‘pozitivno – negativno'… Jako je teško djetetu da prvo izgovori tu riječ, to je znači uzrast od sedam godina, drugo, ne možete mu pojmovno objasniti šta to u stvari predstavlja, šta to znači. Dobra stvar je da je u međuvremenu udžbenik izmijenjen, znači ipak je to neko shvatio”, govori ona.
Dodaje da deca u drugom razredu osnovne škole dobijaju predmet “Digitalni svijet”, u sklopu kojeg imaju vežbe za korištenja mobilnog telefona. To vidi kao svojevrsan paradoks.
“Ako se mi kao društvo trudimo da djecu što više maknemo od interneta, da što kasnije dobijaju mobilne telefone, i onda smo mi roditelji bili u situaciji da im u drugom razredu moramo kupiti telefon, jer je jedna lekcija kako da nauče da snime video i da ga nekom pošalju. Onog momenta kad vi naučite djecu da snime video i da ga pošalju, vi više ne možete da iskontrolišete ni sadržaj tog videa, ni publiku kojem će taj sadržaj biti proslijeđen, tako da, nekako je apsurdno da govorimo o zaštiti, a istovremeno djeci guramo tu tehnologiju u ruke”, naglašava.
Jedan od bitnih elemenata je pravo deteta na igru u slobodno vreme. Kako upozorava Gordana Rajić, i obrazovni sistem i roditelji znatno opterećavaju decu i ne dozvoljavaju im da budu samo deca.
“Djecu opterećuju raznim, ne samo nastavnim, nego i van nastavnim aktivnostima, pa imamo djecu koja imaju jako puno obaveza i prosto je to previše za taj uzrast i negdje svi zaboravljamo da moraju i treba da imaju neko svoje slobodno vrijeme i vrijeme kada će im biti dosadno i kada će se razvijati njihova mašta i kreativnost, a ne gdje ćemo ih mi samo ugurati u određene sadržaje i zahtijevati da oni urade nešto što mi u stvari hoćemo”, naglašava Rajić.
Tatjana Jurić je članica Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije i nositeljka titule Najbolji nastavnik bivše Jugoslavije. Trenerica je “British Councila” za nastavnike i direktore škola u projektu Škole za 21. vijek. Ona kaže da je potrebna jasna vizija o tome kakve škole želimo u budućnosti i šta treba da promijenimo, kao i volja da se to uradi.
,,Potrebna je istrajnost, upornost i motivisanost donosilaca odluka da pristupe uvođenju promjena. Otpor uvođenju promjena je normalan i uvijek postoji, ali se on može prevazići. Neke uobičajene prepreke za uvođenje promjena su strah od nepoznatog, od neuspjeha i sramote. Velika je odgovornost uvesti promjene u obrazovanje zbog straha od reakcije roditelja, stručnjaka i cjelokupne javnosti. Nedostatak uočenih koristi i informacija o benefitima promjena, takođe mnogo utiču na to što se u obrazovanju radikalne promjene ne uvode lako i često, čak ni onda kada su neophodne“, iznosi ona.
Gordana Rajić ističe da se moramo suštinski posvetiti deci, u smislu da ih posmatramo kao ljudsko biće koje ima svoja osećanja i potrebe, koje razumemo i uvažavamo.
,,U posljedno vrijeme često mogu da čujem da zato što imaju toliko prava da sad imamo takave probleme. Mislim da je to suštinsko nerazumijevanje pojma dječjih prava. Pravo djeteta na obrazovanje znači da svako djete može i treba da ide u školu, pravo djeteta je i pravo na odgovarajući životni standard, pravo na zdravu životnu sredinu što podrazumijeva i da ima kvalitetnu pitku u vodu i da je zaštićeno od elektromagnetnog zračenje, da ima kvalitetan vazduh, da živi u svojoj porodici sa svojim roditeljima, da ima svoje slobodno vrijeme, to su prava djece. Ovo što se u današnje vrijeme tumači kao previše prava je zapravo nedostatak vaspitanja i bavljenja djecom. Znači nije problem u pravima koja su djeci data, jer ona samo predstavljaju obavezu države da stvori određene uslove da svako djete odrasta na isti način, koliko je to moguće. A obaveza nas kao roditelja jeste da vaspitamo djecu, da ih izvedemo na pravi put, a država i cijeli sistem treba samo da roditeljima pruži adekvatnu podršku”, podsjeća ona, napominjujući da se detetom treba “baviti” od prvog dana, već onda kada vidimo da ono ima svoj karakter.
Budućnost obrazovanja i veštačka inteligencija
U svim predviđanjima o budućnosti obrazovanja personalizovano učenje se navodi kao obavezna i progresivna promena, koja nas očekuje u narednim decenijama, navodi Tatjana Jurić i pojašnjava da takvo učenje ne znači samo da osoba koja uči sama bira predmete, teme i oblasti koje će izučavati, već i način na koji će to uraditi, tempo rada, brzinu napredovanja, metode ocjenjivanja, oblik završnog rada ili prezentacije i slično.
,,Dakle, apsolutno prilagođavanje procesa učenja predispozicijama, interesovanjima i psihološkom profilu osobe koja uči. Pojava vještačke inteligencije bi mogla da ubrza masovni prelazak na ovakav način učenja i priprema za izbor ili promjenu karijere. Postoje scenariji u kojima bi vještačka inteligencija zbog toga mogla da dovede do prestanka potrebe za postojanjem škola, jer svako može da uči u svom domu ono što ga zanima i što želi, uz pomoć te tehnologije. Što znači da škole više ne moraju da postoje. Druga varijanta je da se ipak zadrže škole kao mjesta za druženje, socijalizaciju i razvoj vještina timskog rada. Naravno, teško je u ovom trenutku znati kako će budućnost obrazovanja izgledati, ali je činjenica da vještačka inteligencija, za razliku od svih ostalih tehnoloških inovacija proteklih decenija, od strane većine stručnjaka nije dočekana sa oduševljenjem, nego sa određenom dozom rezervisanosti, sumnje i opreza. U izvještaju Savjeta Evrope o VI, koji je objavljen u aprilu 2024.godine, upućen je poziv svim korisnicima VI da se ne žuri sa uvođenjm VI u nastavni proces, jer još uvijek ne znamo kakve posljedice to može da ostavi na psihofizički razvoj učenika i učenica i kako će dugoročno da utiče na korisnike“, dodaje ona.
Da alati vještačke inteligencije mogu doprinijeti napretku u učenju i radu i uticati na sam proces rada, što može rezultirati boljim uspehom u školi, saglasna je i Dragana Trninić.
,,Međutim, pored brojnih prednosti koje olakšavaju i ubrzavaju proces rada, vještačka inteligencija ima i negativnu stranu i zbog toga je neophodna edukacija prije same primjene. To podrazumijeva edukaciju i nastavnika i učenika. Ne treba zaboraviti da se vještačka inteligencija temelji na algoritmima koji mogu izazvati diskriminaciju, pristrasnost, isključivanje, a neetički pristup, zloupotreba i prekomjerno oslanjanje na VI u učenju i kreiranju različitih sadžaja može uticati na smanjenje sposobnosti kritičkog promišljanja, razvijanja kreativnosti, prosuđivanja, izgradnju sopstvenog mišljenja i stava, i konačno, smanjenje znanja, želje i truda da se nešto nauči kroz lično iskustvo. Prije primjene VI u obrazovnom sistemu potrebna je regulacija i propisi koji bi osigurali pouzdanost i sigurnost sistema VI. Loše dizajnirani ili neregulisani sistemi VI mogu ugroziti sigurnost djeteta, podaci djece mogu biti zlopupotrijebljeni, a da oni to i ne znaju. Dakle, potrebna je adekvatna priprema i djece i nastavnika prije upotrebe VI u obrazovanju, kako bi se iskoristio njen puni potencijal, a izbjegle sve potencijalne negativne strane”, predlaže ona.
Uloga nastavnika u vremenu veštačke inteligencije
Prema rečima Dragane Trninić, dostupnost velike količine različitih informacija izazov je za formalno obrazovanje jer obrazovni sistem, koji se ranije primjenjivao u školama, više nije relevantan.
,,Ono što učenici danas treba da nauče jeste kako da pronađu potrebne informacije, da koriste najbolje izvore koji su im na raspolaganju, da imaju viši kritički nivo u analiziranju i procjeni da li je informacija korisna ili nije, za ono što su željeli da saznaju. Postavlja se pitanje kako škole učenicima mogu obezbijediti takav način učenja? Kao prvo, škole moraju da se transformišu od skladišta znanja u mjesto za okupljanje učenika, gdje oni idu da istražuju, da pitaju, da eksperimentišu, da otkrivaju. Drugo, uloga nastavnika treba da bude podsticanje, mentorstvo, podržavanje procesa učenja. Kreativne učionice danas su one gdje svi uče jedni od drugih, kao i od nastavnika. Treće, nastavni programi i aktivnosti moraju biti organizovani tako da angažuju učenike u aktivnom rješavanju problema i istraživanju. Današnja multimedijalna kultura i vještačka inteligencija pružaju skoro neograničene resurse za učenje. Međutim, prije same primjene, potrebno je medijsko obrazovanje nastavnika i učenika, koje, sa istraživanjem kao svojom osnovom, obezbjeđuje učenicima angažovanje kao most preko kojeg moraju da pređu da bi naučili vještine kritičkog razmišljanja koje su im potrebne, ne samo da bi opstali, već i da bi napredovali u budućnosti“, zaključuje Trninić.
Ako dođe do masovne integracije VI u obrazovne procese, uloga nastavnika bi mogla značajno da se promijeni, procenjuje Tatjana Jurić.
,,Trenutno, veoma malo nastavnika koristi VI, jer jednostavno ne znaju kako bi to uradili. Promoviše se upotreba VI kao alat za obavljanje administrativnih poslova, pisanje priprema za čas, pravljenje testova ili ocjenjivanje radova, ali je činjenica da je za upotrebu VI potrebno obučiti nastavnike. Sa druge strane, učenici je koriste mnogo više i češće nego nastavnici. Služi im za istraživanje, učenje, pisanje radova i prezentacija. Zbog toga je trenutno najaktuelnija tema za prosvjetne radnike: ”Kako otkriti da li je rad koji je učenik predao zaista njegov ili je napravljen uz pomoć VI?” Problem je u tome što su sva tehnološka dostignuća lako dostupna mladim ljudima i oni ih koriste i prije nego što stručnjaci, nastavnici i nadležne institucije uspostave regulativu, pravila i kriterijume, što ostavlja prostor za zloupotrebe. Osim etičkih i moralnih dilema zbog plagijata, veliki problem predstavlja i činjenica da VI može da ponudi pogrešne odgovore koji se zasnivaju na stereotipima, predrasudama, misinformacijama i dezinformacijama“, upozorava ona.