Armin Durgut (23) sa fotografijom ‘Na marginama’ pobjednik je ovogodišnjeg Memorijalnog foto konkursa ‘Goran Terzić’.
Piše: Nataša Tomić, Naslovna: Mirjana Ribić
Iako veoma mlad, Armin je već poznato i cijenjeno ime bosanskohercegovačke medijske i fotografske scene. Mladi Zeničanin, ujedno i student ekonomije, je u svojoj dosadašnjoj karijeri fotoreportera zabilježio i u vječnost poslao mnoge trenutke našeg društva i naše svakodnevnice. Njegov talenat su prepoznali i strani mediji, pa su mu fotografije objavljivane u časopisima poput Forbesa, NY Posta, The Suna, The Sunday Timesa, Daily Maila.
Armin trenutno radi kao fotoreporter ‘Dnevnog avaza’ i osoba je čije će fotografije nesumnjivo i u budućnosti puniti stranice najprestižnijih svjetskih magazina, a ime biti ispisano najsvjetlijim slovima u istoriji svjetske fotografske scene.
Tvoja fotografija ‘Na marginama’ je pobjednik ovogodišnjeg memorijalnog foto konkursa ‘Goran Terzić’. Rađena je u okviru projekta za OSCE i govori o položaju Roma u Bosni i Hercegovini. Reci nam nešto više o njenom nastanku.
Najprije, moram kazati da mi je velika čast što je moja fotografija proglašena najboljom na konkursu ‘Goran Terzić’ i želim zahvaliti na ukazanom povjerenju žiriju i organizatorima. Fotografija je, kako ste naveli, nastala u okviru OSCE projekta, međutim, kako vidimo, njen „život“ neće stati na tome. Mislim da je jedna od fotografija koja će svoju priču pričati i nakon projekta jer sublimira mnogo toga u jednom – protok vremena, prolaznost života, s jedne strane, a s druge vječnost, neprolaznost, ponavljanje, donekle i sigurnost u neizvjesnosti života na marginama. Dah nostalgije za nekim drugim vremenima i žal za prolaznosti života meni su jasno vidljivi.
Na fotografiji su Romi iz Viteza u njihovom domu. Okruženje koje im je prirodno ukazuje na mnogo toga, važnost sjećanja, pamćenja i života u skladu s tradicijom na koju su naviknuti. Iako „na marginama“, žele se sjećati za njih boljih vremena, žele na istom mjestu imati fotografije koje im znače. Žena s fotografije je jedina koja u ovom selu govori romski jezik, meni je to bilo posebno zanimljivo jer to vidim kao njenu želju da pamti, sačuva i prenese nekome nešto što joj je važno. Mislim da nekako svi to želimo, pitanje je možemo li i znamo li.
Fotografija, kako kažu, dokumentira trenutak, zaustavlja ga i čini ga vječnim, a na ovoj mojoj fotografiji je nekoliko fotografija, nekoliko priča, historija, života, poredaka… sve u jednom trenutku, mislim da je u tome „ono nešto“. Naizgled nekoliko nebitnih portreta sigurno iza sebe krije toliko toga, nekoliko predmeta koji ne znače ništa a opet su puni života.
Ogledalo simbolički kao predmet preispitivanja i stalnog promatranja u sebe meni je ovdje dalo i širinu, tj. dubinu gledanja, s jedne strane, ali i ograničilo portret dvoje ljudi, uokvirilo ih baš kao portrete s fotografija. Ograničeni ili uokvireni u svojim životima njih dvoje su dio mozaika na zidu. Dio historije na marginama. Pitao sam se nakon nekoliko fotografija zapravo – nije li tačno da smo svi danas na neki način na marginama, ograničeni, uokvireni, a opet činimo dio nekog mozaika i savršeno se uklapamo ili se savršeno ne uklapamo u njega, i pritom svi nosimo dubinu i težinu vlastitog postojanja, odraza u ogledalu i onoga što tamo vidimo i što bismo željeli vidjeti, ne u fizičkom smislu nego u smislu ostvarenosti, suočavanja sa sobom, rekao bih tako.
Istovremeno si i student ekonomije i fotoreporter. Kako ekonomija i brojevi kao jedna strana tvog života utiču na ovu drugu, umjetničku? Šta ti je draže? Kada ti se javila ljubav prema fotografiji?
Da, nekako u posljednje vrijeme sam više u fotografiji. Smatram da fotografija kao poziv zahtijeva mnogo rada i truda, učenja, eksperimentiranja, tako da ostane malo vremena za bilo šta drugo. A ako bih morao tražiti paralelu između ekonomije i fotografije, možda bih je mogao naći u s jedne strane improvizaciji koja je neophodna, snalaženju, a s druge strane u tačnosti, jer nekako smatram da dobra fotografija nastaje onda kad se ispoštuju određena pravila i kad se istovremeno odstupi od nekih, kad se nađe način da nešto što je svakidašnje predstavi na neobičan način. Vjerujem da se i ekonomisti i marketari ponekad snalaze na sličan način. Prve fotografije koje sam objavio bile su o nesreći iz rudnika, nekako sam tad i osjetio snagu koju fotografija kao medij i umjetnost ima i poželio da se bavim time na ozbiljan i temeljit način.
Postoji li razlika između umjetničke fotografije i fotografije za reportažu? U kom trenutku ove dvije vrste fotografije postanu jedna?
Razlika postoji, to je činjenica, ali neka su pravila univerzalna, kao i to da svaki fotograf ima neki svoj pristup i pečat, što valjda i čini neke boljima neke manje dobrim fotografima, mada je na kraju stvar i krajnje subjektivna i „u oku promatrača“. Novinska fotografija nekad služi da prosto zabilježi trenutak, nesreću, sastanak, konferenciju, da dokumentira bez, uvjetno kazano, potrebe za dodatnom ekspresijom, naglašavanje nekog dijela, neobičnom perspektivom ili traženjem simbola. Umjetnička fotografija traži sve ovo, i mnogo više valjda. Traži poseban trenutak, emociju, djelić života zaključan u jednoj sekundi, priču, simbole i ideje između redova, tako ja to makar vidim.
Ipak, često su neke novinske fotografije umjetničke u isto vrijeme, zato što imaju sve ovo navedeno, daju širu sliku ili gledatelja upućuju na nešto što dosad nije znao, osjetio, vidio. Mislim da je zapravo najbolje težiti tome da koliko god je to moguće pravimo upravo takve fotografije, iskrene, ispunjene i one koje izazivaju reakciju. Naravno, to nekad prosto nije moguće i toga treba biti svjestan, ali uvijek bude momenata kad „slučajno“ napravimo posebnu fotografiju. Idealno bi bilo kad bismo uvijek mogli biti nadahnuti za umjetnost kad radimo novinsku fotografiju. I to jeste moguće, kombinirati iz oba svijeta, uzimati ono što je dobro u datom momentu i praviti fotografije koje pričaju priče. Smatram da nijedan trenutak nije isti pa tako ni pristup ne može biti isti, zato se sam trudim stvarati fotografije, naravno onda kad mogu, koje su kombinacija umjetnosti i novinske fotografije. Znam da nekad to nije dovoljno dobro i zato svaki dan učim, kroz rad, od kolega, gledajući šta rade svjetski fotografi, tražeći inspiraciju u ljudima oko mene, događajima, kiši, suncu, prirodi, prijateljima, knjigama, filmovima, svugdje se skriva neki koncept, ideja, detalj.
Da li je za dobru fotografiju potrebno malo sreće, osjećaj, iskustvo ili nešto drugo? Ili je to možda kombinacija svega navedenog?
Potrebno je svega pomalo. Ne znam ima li neko neku tačnu formulu, ali mislim da je prilika jako važna. Rijetki su pravili fotografije koje se pamte u svakodnevnim situacijama, mada je naravno bilo i takvih, ali nekako najjače fotografije nastaju u trenucima koji su sami po sebi nabijeni emocijom, snagom, neredom, tugom ili pak srećom, s druge strane. Priprema je jako važna, naravno, kao i u čini mi se bilo kom poslu. Dobra priprema, poznavanje terena i događaja koji fotkamo. Važna je i oprema, mada ne presudna, važan je i osjećaj i raspoloženje samog fotografa, nekad i stav prema određenoj situaciji, mislim stvarno da je riječ o kombinaciji svega, nekad je prosto trenutak i sreća, nekad je trud i znanje. Mislim da je važno biti iskren prema sebi i u sebi i tako i pristupati ljudima koje fotografiramo.
Do sada si radio veliki broj reportaža za razne agencije i ugledne svjetske časopise. Možeš li izdvojiti jednu reportažu ili fotografiju koja za tebe nosi veoma duboku poruku?
Dosta sam radio, mada mislim da tek predstoje velike stvari, odnosno nadam se da će ih biti. Snimao sam ljude koji su naviknuti na kamere, koji su poznati, koji znaju „šta rade“, ali ipak su mi srcu miliji oni „obični“, mada oni nikad nisu obični. Ljudi koji u svojim „malim“ svjetovima znače tako mnogo. Priča o Ismailu Zulfiću, dječaku iz Zenice koji nema ruke, a profesionalno se bavi plivanjem i čiju priču pratim već četiri godine, na mene je ostavila najveći utjecaj. On je toliko snažan, veliki i toliko nadahnuće da je nemoguće ostati ravnodušan, on je simbol svega što je dobro, iskreno, simbol snage u malom tijelu, ne fizičke snage, nego snage volje. Kad mislim o njemu, mislim o tome kako nema odustajanja, ne smije ga biti, nikad.
Prošle godine si spominjao projekat ‘Dvije generacije Sarajeva’ kojom želiš pokazati transformaciju koju je Sarajevo doživjelo za ovih 25 godina. Do koje faze si stigao u njegovoj realizaciji i da li bi uskoro mogli očekivati i izložbu?
To je projekt koji mi mnogo znači. Najprije jer ću raditi fotografije prema fotografijama koje su nastajale u toku i neposredno nakon rata u Sarajevu i koje je načinio jedan od najboljih bh. fotografa, pokojni Danilo Krstanović. Velika je to čast i odgovornosti. Ja nisam iz Sarajeva, tim više imam obavezu da to napravim kako treba, trebam se zato više i truditi i upoznati grad, ljude, emociju, sagledati kako se grad promijenio u tih 25 godina, šta se događalo tad, šta se događa danas. Fotografije od prije 25 godina su jako emotivne, neke su strašne, neke su bolne, ali sve imaju jednu posebnu emociju, neku „sarajevsku“ emociju i neće mi biti lako uhvatiti to nešto, ali mislim da sam na dobrom putu. Stalno tražim lokacije, ljude, prizore i pokušavam ih ponoviti. Nadam se da će sve skoro biti gotovo, ali s druge strane ne želim žuriti, zaista želim napraviti to kvalitetno i tako da nekad neko možda napravi treću seriju fotografija, za 25 godina, na osnovu tih koje sam ja napravio i, mnogo važnije, onih koje je Danilo napravio u toku jednog od najtežih perioda za Sarajevo.