“Osobama sa invaliditetom se daju prava u odnosu na uzrok nastanka invaliditeta, pa tako kategorija koja se vodi kao ratni vojni invalidi ima višestruko veća prava nego osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, u okviru osoba sa invaliditetom neratnog uzroka se jednoj kategoriji daje asistent u nastavi, drugoj pravo na personalnu asistenciju, trećoj se oduzima pravo na rad ukidanjem kategorije asistenta na radu, i tako u krug”, rekla je za BUKU Ana Kotur.
Ana Kotur radi na projektu IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u BiH. Za portal BUKA Ana priča o projektu na kojema radi, položaju osoba sa invaliditetom, mladima sa invaliditetom i drugim temama.
Ana, možeš li nam ukratko predstaviti šta je to IN projekat u čiji rad si uključena?
Projekat IN – Implementacija UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u BiH je dvogodišnji projekat čiji je nosilac Helsinški parlament građana Banjaluka, a partneri su Organizacija amputiraca UDAS RS, Udruženje slijepih Kantona Sarajevo, Savez paraplegičara i oboljelih od dječije paralize FBiH i Savez udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS. Projekat je rađen u dva smjera, kao zakonska intervencija u smislu analize i prijedloga usklađivanja zakonodavstva BiH na svim nivoima sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom, koja je ratifikovana još 2010. godine, ali ozbiljnijih pomaka u usklađivanju do danas nije bilo, te u smjeru stvaranja jedne web platforme koja će svim osobama sa invaliditetom biti izvor informacija bilo da su one u vidu važećih propisa, smjernica, dokumenata, ili da su u pitanju vijesti iz zemlje, regiona ili svijeta. Konkretno, angažovana sam kao urednica web portala i biću potpuno iskrena i reći da sam na taj dio zaista ponosna, jer smo iz sjene izvukli mnogo ljudskih priča, mnogo ljudi za koje su znali samo njihovi najbliži, sugrađani, ili pak stručnjaci uključeni u različite vidove rehabilitacije, a koji mogu biti izuzetan primjer za kvalitetan život, bez obzira na invaliditet u zemlji u kojoj žive. Pri tome, naglasila bih i da smo se kao tim držali jednog standarda korektnog izvještavanja o osobama sa invaliditetom, što u medijima nije toliko uobičajeno i da smo u svakom tekstu ukazivali na svakodnevne probleme sa kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju. Zbog ovih i mnoštva drugih rezultata, šteta je da IN ostane samo projekat.
Koliko si zadovoljna implementacijom UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom u našoj zemlji?
Ako kažem da je UN Konvencija slovo na papiru, dokument koji je BiH ratifikovala u paketu i u čisto političkom kontekstu, bez istinske želje da se upusti u implementaciju i prethodnog razmatranja imamo li kapacitete za to, jasno je da sam daleko od osobe sa invaliditetom zadovoljne ovim procesom. Počevši od lokalnih zajednica, problemi su na hrpi koju niko i ne pogleda, gasimo žarišta onako kako iskrsnu, nedostaju sistemska rješenja sve do najviših nivoa u državi, a kao šlag na tortu imamo Vijeće za osobe sa invaliditetom koje nema uslove za rad, a samim tim i ne obavlja funkciju koja mu je dodijeljena ratifikacijom ovog dokumenta.
Pri tome, imamo sistem koji je sam sebi protivrječan, krovni dokument – Konvencija, garantuje prava, obaveza države prema čitavoj populaciji stoji, a hijerarhijski niža dokumenta ta ista prava dijele segmentarno, sužavaju ih ili ukidaju i ne postoji međusektorska saradnja po pitanju osoba sa invaliditetom.
Koje probleme u ovoj oblasti smatraš najvećim?
Kroz rad sam zapazila nekoliko problema koji su zajednički svim vrstama invaliditeta i za koje smatram da su korijen statusa osoba sa invaliditetom u našoj državi.
Ako se vratimo hronološki nekoliko decenija, osobe sa invaliditetom su bile apsolutno getoizirane i nisu imale puno dodira sa opštom populacijom, što je ukorijenjeno u svijest ljudi koji pripadaju jako neobičnom mentalitetu balkanskih prostora. Zatim, dolazi rat predstavljen kao još jedan danas potpuno legitiman razlog da se izvrši diskriminacija unutar diskriminacije, i u konačnici pretvaranje pitanja ljudskih prava u čisto ekonomsko i političko pitanje.
Dakle, stvar se svodi na sljedeće – osobama sa invaliditetom je mjesto među osobama sa invaliditetom, neke osobe sa invaliditetom su osobe sa više prava na invaliditet jer su taj invaliditet stekle u ratu, što je vjerovatno bilo ono manje zlo kojem su se nadali odlazeći svaki dan u borbu koja im je oduzela mnogo toga. Nakon tog rata, pošto ne postoje sredstva za provođenje ljudskih prava osoba sa invaliditetom u život, ta prava i ne postoje osim kao nekoliko fraza koju nosioci vlasti izgovaraju po potrebi i na obilježavanju svih značajnijih datuma za ovu populaciju. Ovi segmenti uslovljavaju i nepostojanje adekvatne zdravstvene i socijalne zaštite, neprilagođen obrazovni sistem, sistem zapošljavanja koji ne daje očekivane rezultate, i oblasti kulturnog i sportskog života osoba sa invaliditetom u koje se minimalno ulaže.
Kako se osobe sa invaliditetom nose sa ovim problemima, kakvo je neko njihovo opšte mišljenje o društvu, stigmama, problemima?
Nažalost, osobe sa invaliditetom su duboko rezignirane u ovoj situaciji, ali i duboko podijeljene. Tu dolazi do cjenkanja koji i čiji invaliditet je prihvatljiviji, što je jedna strašna zamjena teza koja odgovara polugama sistema. Osobama sa invaliditetom se daju prava u odnosu na uzrok nastanka invaliditeta, pa tako kategorija koja se vodi kao ratni vojni invalidi ima višestruko veća prava nego osobe sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta, u okviru osoba sa invaliditetom neratnog uzroka se jednoj kategoriji daje asistent u nastavi, drugoj pravo na personalnu asistenciju, trećoj se oduzima pravo na rad ukidanjem kategorije asistenta na radu, i tako u krug. Apsolutno podvlačim da sam daleko od protivljenja davanja prava osobama koje su invaliditet stekle u vezi sa ratnim dejstvima, jer smatram da je s tom kategorijom sav rad išao u smislu materijalne podrške, istovremeno zanemarujući suočavanje sa invaliditetom i hraneći sukob, što je dovelo i do njihovog nezadovoljstva, ali je apsurd da neko ko koristi kolica jer je nastradao od eksplozivnih sredstava u daleko povlašćenijem položaju od onog ko koristi kolica jer je rođen sa određenom anomalijom, ili da osoba sa invaliditetom ratnog uzroka invaliditeta treba 40% invaliditeta da bi dobila isto radno mjesto kao osoba sa invaliditetom neratnog uzroka invaliditeta sa 70% tjelesnog oštećenja. Invaliditet je u oba slučaja univerzalna kategorija i ne smije biti podložna takvom procjenjivanju. Ako uzmemo u obzir i strah za gubitak i onako malih prava osoba sa invaliditetom, objašnjivo je zašto ne dižu glas protiv ovakvog stanja sve dok nisu na granici egzistencije, što je veoma elastičan pojam, ali opravdanja postojećeg stanja i dalje nema. Rekla bih i da dijelom prihvataju predrasude, što se nikako ne smije dešavati, i zbog čega treba insistirati na podizanju svijesti o mogućnostima ovog dijela populacije.
Da li su osobe sa invaliditetom dovoljno integrisane u cjelokupno društvo, kako raditi na povećanju njihove uključenosti?
Mislim da nisu, što bi moglo da se potvrdi kroz par desetina primjera, u najboljem slučaju, koji ima direktan dodir sa ostatkom populacije i učestvuje u bar nekom segmentu života, jer sam sigurna da su osobe sa invaliditetom koje učestvuju ravnopravno u svim dijelovima društva na nivou statističke greške. Moj lični stav je da se mora izaći iz kruga udruženja osoba sa invaliditetom, i raditi na kontaktu sa opštom populacijom, jer se kroz pozitivne primjere pokazuje da su veći uspjeh postigle osobe koje su živjele na nevidljivoj granici u društvu – znajući da su osoba sa invaliditetom, živeći sa tom svojom karakteristikom, a opet, suočavajući se i prevazilazeći svakodnevne prepreke u društvu, kako materijalne, tako i nematerijalne prirode. Geslo – ništa o nama bez nas, mora biti pravilo.
Kakav je, prema tvom mišljenju, položaj osoba sa invaliditetom u BiH?
Iako poprilično grubo zvuči, smatram da je trenutno na suprotnoj strani od onog kakav treba da bude. U vremenu kad civilizacijski razvoj nije bio na nivou poštovanja svih prava svih ljudi, shvatam da je položaj osoba sa invaliditetom mogao biti katastrofalan, ali danas, uz razvoj društva i mehanizme zaštite prava, prvenstveno na međunarodnom nivou, kad domaći već zakazuju, nije logično da osobe sa invaliditetom traže osnovno.
A, da li je ženama sa invaliditetom dvostruko teže u našem društvu?
Sama činjenica da je djevojčicama, ženama i djeci Konvencijom garantovana zaštita posebnim članovima, ukazuje na potrebu za posebnom pažnjom i većim stepenom prilagođavanja sistema. U našem društvu, radi se o dvostrukoj, pa i višestrukoj diskriminaciji, ako uzmemo u obzir podjele unutar čitave grupe. Nemamo čak ni statističke podatke o ženama sa invaliditetom, kao ni o kompletnoj populaciji, ali je problem specifičniji jer se o ženskim pravima u BiH govori godinama. Ipak, postoje određeni pomaci u smislu solidarnosti ženskog pokreta, što ostavlja prostor za rad na ovom pitanju.
Na svakodnevnom nivou, žene sa invaliditetom zaista nisu prepoznate kao sposobne i vrijedne, uvijek su nekako u pratećoj ulozi u svom životu, imaju jako malo prava na izbor, jer već zbog invaliditeta donekle zavise od sistema kojeg nema, a i ako se izbore sa tim, ostaju predrasude koje ostavljaju mnogo dublji trag nego kod muškarca sa invaliditetom, koji je još uvijek prototip prihvatljivog invaliditeta.
Kako je mladim osobama sa invaliditetom, čini mi se da se njihove potrebe posebno zanemaruju ili se o njima i ne razmišlja?
I u ovoj oblasti je problem diskriminacija po osnovu poveznice – godina i životnog doba. Suočavamo se sa činjenicom da mladi sa invaliditetom nisu prepoznati ni kao kategorija, a kamoli kao resurs mladih i BiH kroz omladinske politike i različite stategije. Dijelom je to zato što mladi sa invaliditetom unazad deceniju uopšte nisu bili prisutni u obrazovanju, na druženjima, u svim sferama u kojima mlade možemo vidjeti, a dijelom jer poces razbijanja predrasuda unutar mladih kaska za istim takvim na nivou cijelog društva. Naravno, postavlja se osnovno pitanje – kako i od čega da žive mladi sa invaliditetom, kada članovi njihove porodice, koja je jedini stalni sistem podrške, pod uslovom da je funkcionalna, prirodnim tokom oslabe i izgube funkciju hranitelja i asistenata na svim nivoima? Tu dolazim do pomenute problematike obrazovanja uslovljenog arhitektonskom pristupačnošću i dobrom voljom akademskog osoblja i sistema zapošljavanja koji ne daje rezultate, jer mladi sa invaliditetom, da budem slikovita, ne mogu da odu iz BiH i rade na baušteli ili na kruzerima ili da u BiH rade na crno bez dana staža i prvenstveno zdravstvenog i penzionog osiguranja. Niti bi trebalo to da rade!
Na kraju, možeš li nam reći nešto o svojim planovima, željama, nadanjima?
Istinski vjerujem u učenje kao cjeloživotni proces, pa mi je prva želja i plan uspješno okončati obrazovanje na Cotrugli business school i Business academy, te naći posao u pravu kao mojoj istinskoj struci, koji će mi pružiti život dostojan svakog čovjeka, iako je život osobe sa invaliditetom uvijek skuplji od prosjeka. Dalje formalno postdiplomsko obrazovanje mi takođe zavisi od finansija, pa je na čekanju, besmisleno je da sam na budžetu oca sa kojim živim kao podstanar. Samostalnost bi po pravilu dovela do ostvarivanja nekih drugih želja, zasnivanja braka, porodice, izbora načina života.
Želju niko ne može da vam oduzme, a kad bih imala pravo na ostvarenje još jedne, to bi bio krov nad glavom za mog oca koji je eventualnu mogućnost da isti stekne nakon uništenja imovine u Hrvatskoj žrtvovao i dan danas to isto radi ulažući u ono od čega sam počela odgovor na ovo pitanje – moje obrazovanje. Mislim da čovjek sa blizu 70 godina, kojeg je sve ono što se ovdje desilo nepovratno unazadilo, to zaslužuje.
Buka.ba