Nevjerovatna je energija 19-godišnje Nadine Imamović iz Goražda. Još koji dan i biće okončan njen jednogodišnji boravak u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je prije nekoliko mjeseci proglašena učenicom mjeseca u školi koju pohađa.
Ma gdje bila, ma šta činila ona naprosto uspijeva. Škola, pjevanje, trčanje, vožnja biciklom, skijanje… I ništa ne bi bilo neobično da Nadina nije slijepa. A tako je od rođenja.
“Jedan dio svog djetinjstva provela sam u Švedskoj sa porodicom, gdje smo otišli da bismo dobili svu potrebnu pomoć u vezi s mojim vidom. Nakon toga vratili smo se u Goražde, gdje smo živjeli sedam godina. Tu sam završila šest razreda Osnovne škole Fahro Baščelija. Uprkos problemu s vidom koji imam postigla sam velike rezultate. Obrazovanje u školi koju pohađaju djeca koja nemaju nikakvih poteškoća s vidom nije bilo lagano, ali zahvaljujući mojim divnim nastavnicima, drugarima i mojoj mami uspjela sam postići odličan uspjeh i divno iskustvo koje ću pamtiti zauvijek. Tu sam počela igrati i folklor i pjevati. Zapravo je moja muzička karijera i počela u Goraždu“, ispričala je Nadina.
U želji da stekne što bolje obrazovanje Nadina se sa majkom odselila u Sarajevo, gdje su veće mogućnosti za djecu koja imaju problem sa vidom.
“Nisam prestala da pjevam, postala sam članica KUD Ivo Lola Ribar u Sarajevu, a poslije sam se prebacila u KUD Saobraćajac”, priča Nadina.
Zahvaljujući američkom programu za razmjenu učenika The Kennedy-Lugar Youth Exchange and Study (YES) program, Nadina već godinu dana boravi u SAD-u gdje pohađa srednju školu Winston Woods.
“Za YES program saznala sam nakon što je jedna djevojka iz moje škole aplicirala i otišla u Ameriku. Po svom povratku ispričala nam je kakav je to program i kakve mogućnosti otvara. Kada nam je ona pričala o svojim iskustvima ja sam mislila da to nikad neću uspjeti. A samo dvije godine poslije našla sam se u Americi“, priča Nadina.
O svojim iskustvima za vrijeme boravka u Americi Nadina priča samo pozitivno. Za nju je ovo nezaboravan dio života.
“To je jedno lijepo iskustvo. Svi su me lijepo prihvatili. Moram napomenuti da škola u koju sam išla nije škola za slijepe. U toj školi sam bila na jednom specifičnom programu koji se zove AGS (Academy of Global Studies) kroz koji djeca uče ne samo o Sjedinjenim Američkim Državama nego i o cijelom svijetu. Sav rad učenika je zasnovan na grupnom radu na tom programu“, ispričala je Nadina.
Za kratko vrijeme stekla je velike prijatelje. Boravak kod porodice Paula i Marianne Denning u Greenhillsu za nju je poseban doživljaj, jer se, kaže, osjeća kao kod kuće.
“Moj boravak u Americi jedno je od najljepših iskustava u mom životu. Mnogo sam toga naučila i vidjela. Stekla sam mnogo prijatelja tokom boravka u Americi. Imala sam veliku podršku i pomoć porodice koja me primila. Naravno, ne smijem izuzeti moju porodicu u Bosni, a posebno moju mamu“, kaže Nadina.
I Marianne je slijepa pa Nadina i ona često znaju praviti nestašluke, poput momenta kad su se izgubile u gradu jer su izašle bez psa vodiča.
“Roxie je moj pas vodič kojeg sam uz pomoć svog host tate uspjela sama trenirati i u čemu sam naravno uspjela. To je takođe jedno divno iskustvo, jer sam naučila mnogo o psima“.
Privlačila ju je atletika i Nadina se nije libila postati članica atletskog tima. Nakon napornih vježbi odlučila je i da se takmiči. Za njene trenere bilo je to nešto fascinantno, jer energija kojom zrači mlada djevojka prosto je zarazna.
Avanturistički duh odveo ju je i na skijanje, pa je, kako priča, savladala neke od najtežih dionica. Pjevanje je ipak prva ljubav, a na proslavi dana škole pjevala je pjesmu koja govori o njenom životu u Bosni.
“Bila sam članica dva hora i trčala sam u školskom timu. Oduševljena sam i sretna što sam uspjela pokazati da i mi koji smo slijepi možemo mnogo toga postići bez obzira na to gdje se nalazimo. Osoblje, učenici škole i profesori su me toliko zavoljeli i prihvatili kao da sam oduvijek bila tu s njima. Uvijek su mi pružili pomoć i podršku ukoliko mi je ona bila potrebna“.
Najveća su joj podrška ipak njeni domaćini u Americi.
“Moji veliki prijatelji i podrška su moji host roditelji. Tako su me lijepo prihvatili da sam postala član njihove porodice. Mnogo toga smo prošli i mnogo toga uradili zajedno. Zajedno smo pisali pjesme, išli na skijanje, vozili bicikl. Nikada u svom životu nisam ni sanjala da ću jednoga dana ići na skijanje. Početak je bio pomalo strašan, ne zato što ne vidim dobro već što nemam iskustva u skijanju. Ali ubrzo nakon toga uspjela sam naučiti tehnike i skijati i preći teške dionice u tom skijaškom parku. Kako ni ljudi u Americi nisu navikli da vide nekoga ko ne vidi dobro, a da se bavi skijanjem, svi su bili oduševljeni. Na skijanje sam išla veoma često, jednom, a nekad i dva puta sedmično. Moram priznati da sam iznenadila samu sebe tim sto sam počela da skijam. U Ameriku sam otišla s talentom za muziku, a vraćam se s talentom za sportove“, kaže Nadina.
Rastanak sa američkim prijateljima je svakako težak no Nadina je sretna što je i u Bosni čekaju njeni dobri prijatelji i njena mama.
“U isto vrijeme osjećam i tugu i sreću. Iskreno bih željela da se zahvalim svim ljudima koji su mi na bilo koji način pomogli i koji su bili dio mog uspjeha. Veoma sam sretna sto sam dobila šansu da odem u Ameriku i predstavim Bosnu najbolje što mogu.
Po povratku će Nadina nastaviti školovanje u Centru za slijepe i slabovidne osobe.
Klix.ba