Kada su davne ‘99. počeli sa radom, osnivači Per.Arta iz Novog Sada nisu ni slutili da će postati uspješni ne samo na području Srbije, nego i na međunarodnoj sceni. Per.Art je neprofitna, nevladina i nezavisna umjetnička organizacija koja radi na inkluziji osoba sa invaliditetom u umjetnosti.
Piše: Snježana Aničić
Priznaju, nije bilo lako. Dešavanja krajem 90-ih uticala su i na njihov početak, koji je bio specifičan. Međutim, to ih nije obeshrabrilo. Umjetnički voditelj Per.Arta Saša Asentić ističe da je ponosan na ono što su do sada uradili.
„Ponosan sam na našu istrajnost, snažnu solidarnost i entuzijazam koji postoje među svima nama u grupi. Jedinstveni smo po tome što se bavimo savremenim izvođačkim umjetnostima i stvaramo uslove u kojima umjetnici sa invaliditetom i bez invaliditeta mogu zajedno da rade i da stvaraju umjetnost koju žele i koja ih zanima. Vjerujemo da je toj umjetnosti mjesto na zvaničnoj sceni savremene umjetnosti u Novom Sadu, ali i drugim zemljama, gdje uspješno predstavljamo naš rad”, objašnjava Asentić.
Grupu čini 13 aktivnih članova sa invaliditetom od 30 do 45 godina, kao i 10 članova bez invaliditeta. Riječ je o ljudima koji imaju Daunov sindrom ili druge različite oblike poteškoća u razvoju. Do sada su pripremili i izveli 10 predstava, organizovali sedam izložbi, objavili dvije knjige, producirali kratki dokumentarni film, te imali i brojne druge aktivnosti kao što su radionice, simpozijumi, seminari, festivali…
Glavni partneri Per.Arta su Srpsko narodno pozorište, Galerija Matice srpske, Muzej savremene umjetnosti Vojvodine, Pozorište mladih…
Kroz grupu je prošlo više od 30 članova, među kojima su bili i oni sa invaliditetom i bez invaliditeta, a imaju i saradnike iz drugih oblasti (psihologija, pedagogija, filozofija, sociologija, muzika, novinarstvo, specijalna edukacija i rehabilitacija, studenti raznih društvenih nauka).
„Ti mladi ljudi tada nisu imali iskustva sa plesom, pozorištem i umjetnošću uopšte, što je donekle bilo i za očekivati jer su nažalost marginalizovani u našem društvu. Međutim, zajednički nam je bio interes za pozorište koje može da mijenja život pojedinca i samo društvo. Na samom početku čvrsto nas je spojilo vjerovanje u ulogu umjetnosti u povezivanju različitih društvenih grupa i stvaranju novih društvenih odnosa. Krenuli smo od radionica u jednom vrlo malom prostoru, ali ti susreti su bili od suštinskog značaja i za mene i za njih. Nastavio sam da se borim za stvaranje uslova koji bi omogućili naš rad i tako je sve počelo. Od tada naša grupa raste i svakom novom predstavom idemo sve dalje“, ponosno govori Asentić.
Iako su dosta različiti, to ih nije spriječilo da ostvare dobru komunikaciju, što se kasnije odrazilo i na njihov uspjeh.
„Svi u našem radu različitost smatramo za nešto poželjno i nešto što je bogatstvo, ali i inspirativno i izazovno. Različitost u bilo kom smislu ne vidimo kao prepreku ili kao poteškoću, nego kao inspiraciju i izazov, kao dar i bogatstvo, što se reflektuje i u našem umjetničkom radu, a i stvaranju prisnih odnosa zasnovanih na empatiji, povjerenju i međusobnoj brizi”, rekao je on za eTrafiku.
Predrasude – Mogu li osobe sa invaliditetom biti uspješne u umjetnosti?
Osobe sa invaliditetom tokom cijelog života se susreću sa brojnim predrasudama koje su, kako kaže Asentić, prisutne u cijelom svijetu ne samo kod nas.
„Predrasude su nažalost svuda prisutne. Osnovne predrasude zasnovane su na tome da osobe sa invaliditetom nisu u stanju da ispune nekakve norme, a kad govorimo o normama govorimo o jednom normativnom pristupu stvarnosti, a on je opasan i nije dobar generalno za društvo, ne samo za osobe sa invaliditetom“, smatra Asentić.
Ako uporede prve i sadašnje utiske publike, drago im je što su toliko uspjeli da stvore za skoro 20 godina svoga upornog rada. Kako kažu, odnos sa publikom kao što je njihov je vrlo rijedak i potrebno je raditi na tome da se izgradi.
„Naša publika je raznovrsna, to su ljudi različitog uzrasta, ali i zanimanja, kao i iz različitih društvenih slojeva. Vijesti o našim novim aktivnostima se brzo šire upravo zahvaljujući stotinama ljudi koji su obožavatelji našeg programa. Do sada je na hiljade ljudi prisustvovalo našim događajima i to je nešto posebno“, priča Asentić i dodaje da ljudi često šalju SMS poruke, mailove ili pišu na njihovoj Facebook stranici kako bi prenijeli svoje utiske.
Uspješni i van granica Srbije
Iako su na početku bili fokusirani samo na Novi Sad i gostovanja u Vojvodini, Beogradu i nekoliko mjesta u Srbiji, polako su počeli da postaju sve prisutniji i u udaljenim mjestima. Za 19 godina rada gostovali su u Ljubljani, Kotoru, Skoplju, Bonu, Berlinu, Ženevi, Riminiju, Bazelu, Hamburgu…
„Naša kolegica Natalija Vladisavljević je osoba sa Daunovim sindromom koja je sada već u međunarodnim okvirima prepoznata kao književnica i koreografkinja. Takvih primjera je malo u Evropi. Vodeći stručnjaci iz Velike Britanije su nam rekli da su bili iznenađeni jer su prvi put prisustvovali promociji knjige autorke sa Daunovim sindromom i koja je još održana u jednoj nacionalnoj instituciji kulture kao što je Galerija Matice srpske“, govori nam on.
Ove godine njihov projekat podržala je „Kreativna Evropa“, program za kulturu pri Evropskoj uniji. Tako se jedna mala organizacija iz Srbije našla u evropskoj mreži sa vodećim centrima savremene umjetnosti kao što su Grčka, Holandija, Švedska, Njemačka i Italija.
Težak finansijski status
U Srbiji se za kulturu i umjetnost izdvaja malo novca, a najmanje stigne do onih koji su kvalitetni i nisu korumpirani.
„Sistem u Srbiji karakteriše korupcija i diskriminacija, a znamo šta to znači za članove jednog društva, a pogotovo za ugrožene dijelove društva. Nama već 10 godina simbolično pomaže Erste banka, a nešto sredstava sporadično dobijemo od republičkog Ministarstva kulture i informisanja ili pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s vjerskim zajednicama“, govori Asentić.
On ističe da je podrška skoro nikakva, što ponekad spriječava da se razvijaju brže i bolje, ali ipak ne odustaju. Ističe da je daleko važnija podrška publike i stručne javnosti, zatim kolega iz inostranstva i vodećih evropskih institucija savremene umjetnosti, a povrh svega sreća, zadovoljstvo i snažna povezanost koji vladaju u grupi.
Posljednja predstava „DIS_SYLPHIDE“ (DIS- od disability, a SYLPHIDE su vile koje su česti motivi u baletima, predstavljene kao svojevrsna astralna bića, dakle bića bez fizičkog tijela i prisutnosti) imala je premijeru u uglednom centru savremenih izvođačkih umjetnosti „Kampnagel“ u Hamburgu.
U predstavi je fokus na tome koliko i kako su osobe sa invaliditetom prisutne u plesu, a oni su uvijek prisutni kroz svoje odsustvo i kroz predstavljanje i zastupanje od strane osoba bez invaliditeta. Predstava se sastoji od tri čina, a svaki od njih bavi se jednom od tri istorijske koreografije – “Hexentanz” Meri Vigman, “Kontekthof” Pine Bauš i “SelfUnfinished” Gzavijea Le Roa, koje su tokom 20. vijeka nastale na njemačkoj plesnoj sceni. U oktobru, predstava će biti izvođena u Hamburgu i Frankfurtu, ali imaju i još nekoliko poziva iz drugih zemalja.
Ko je Saša Asentić?
Saša je porijeklom iz Dervente, ali kao reditelj, koreograf i kustos godinama radi na relaciji Berlin-Novi Sad.
Aktivan je na međunarodnoj sceni. Njegov rad je predstavljen u najznačajnijim centrima i festivalima savremenog plesa i performansa u Njujorku, Berlinu, Parizu, Beču, Hamburgu, Frankfurtu, Moskvi, Atini, Ljubljani, i brojnim drugim gradovima.
Takođe radi i predstave koje se ne tiču osoba sa invaliditetom, programe, simpozijume, konferencije u oblasti savremene izvođačke umjetnosti, festivale.
Asentić je 2005. pokrenuo Mrežu institucija kulture za promociju inkluzije u Novom Sadu.
Iako nema svoj web sajt, ističe da mu do sada nije ni trebao, jer radi po pozivu i u svojim krugovima.
Zainteresovan je da svoj rad predstavi u Derventi, ali i u BiH. Ranije je pokušavao da uspostavi saradnju sa umjetnicima u RS i BiH, ali čini se da druga strana nije bila dovoljno zainteresovana.
„Imali smo saradnju sa stručnjacima iz drugih zemalja, zato bismo željeli da podijelimo iskustva i da pomognemo drugima“, ističe on.
Per.Art sljedeće godine obilježava 20 godina rada, a već sada su u planu brojne aktivnosti.