Bavljenje sportom za osobe s invaliditetom često je samo vid rehabilitacije, iako treba i mora biti više od toga. Brojne su prednosti koje mogu ostvariti baveći se sportom u skladu sa svojim mogućnostima. Osim fizičke aktivnosti, jedna od najvažnijih prednosti svakako je socijalizacija i druženje sa okolinom.
Piše: Snježana Aničić
Kroz sport pojedinac preuzima kontrolu nad svojim životom, smanjuje negativne emocije i depresiju jer je pokazao da je sposoban za postizanje uspjeha. Aktivno bavljenje sportom pomaže u formiranju identiteta, osnaživanju osoba s invaliditetom i javnosti daje sliku da su prvenstveno sportisti, pa tek onda osobe s invaliditetom. Da je tako saglasna je i košarkašica Košarkaškog kluba invalida „Vrbas“ Biljana Nedić.
„Sport nas uči disciplini, oblikuje tijelo i duh, pojačava naša čula, daje osjećaj moći, motiviše za neke druge poduhvate, diktira nam način življenja. Sportisti koji imaju invaliditet uveliko su ga nadvladali, oni nose njega, a ne invaliditet njih. Sve se to dosta prenosi i na privatni život. Ohrabriš se biti to što jesi, usudiš se probati nove stvari, inspirišu te priče onih koji su uspjeli“, objašnjava Nedićeva i dodaje da je košarka za nju više od sporta.
„Bavljenje sportom mi je promijenilo život“
Prisjeća se da joj je odlazak na turnir u Italiju pomogao da kroz primjere drugih dostigne visok stepen samostalnosti koji joj je pomogao tokom života. Upoznala je čovjeka koji je sam vozio auto i izlazio iz njega u pratnji porodice. Vidjela je da je ostvaren porodično i profesionalno, nezavisan i pun samopouzdanja, što ju je podstaklo da i ona pokuša da bude takva.
„Mislim da mi je odluka da se bavim sportom jedna od najboljih odluka u životu. Željela sam biti kao taj čovjek, živjeti onako kako želim, biti srećna i zadovoljna svojim odabirima, zanemarujući one koji su govorili da je moja ambicija povezana sa mladošću, da će me život pogaziti i naučiti da ne možeš biti sve što poželiš. Poslije toga, momci su mi preporučili kakva kolica sebi da kupim, na koji način sama da ih spakujem u auto, i mnogo drugih korisnih savjeta koji su mi kasnije pomogli“, govori Nedić.
U Školi sporta za lica sa poteškoćama u razvoju „Sunce“ su se uvjerili da sport jeste najbolji oblik socijalizacije. Druženje kroz treninge i takmičenja pomaže da se osoba lakše prilagodi okolini i postane „otvorenija“.
„Tu je i podsticanje takmičarskog duha. Takođe, socijalizacija se ogleda i u upoznavanju i zbližavanju sa kolegama u klubu, volonterima, trenerima i drugim sportistima“, dodali su iz „Sunca“.
Društvo puno stereotipa
Bh. društvo i dalje se vodi stereotipima koji ostavljaju pečat na cjelokupno društvo, a takva situacija značajno „koči“ napredak.
„Svijest ljudi je najteže promijeniti, kod nas još uvijek vladaju stereotipna mišljenja da su ljudi sa invaliditetom bolesni ljudi. Da je za njih dekica preko nogu, da imaju pojesti, popiti i gdje leći, da izađu samo u dvorište da uzmu malo svježeg vazduha. Invaliditet je stanje, uglavnom nepromjenjivo, ne liječi se, sve je isto, samo je način kretanja ili funkcionisanja drugačiji“, rekla je Biljana Nedić za eTrafiku.
Iz „Sunca“ poručuju da svi treba da se upoznaju sa benefitima rada i druženja sa osobama sa invaliditetom. Kada je okolina dovoljno osviještena puno je lakše sprovesti sam proces socijalizacije.
Finansije veliki problem
Finansije u najvećoj mjeri diktiraju opstanak sportskih klubova i njihovih igrača. Priznaju da su navikli da novca uvijek nedostaje, što se odražava na nemogućnost odlaska na takmičenja, ali i nabavku potrebne opreme.
„Ne možemo mi uključivati nove ljude u sport, kada nemamo ni kolica da im damo, a bez njih nema ni treninga. Trenutno u klubu imamo momka koji je za pola godine uspio da se dokaže kao sportista, kupio je auto i ponovo vozi, samostalno dolazi na treninge, zaposlio se, sve uz podršku i primjere onih koji su to već ostvarili. Sjedi u jako lošim kolicima i to mu u mnogim stvarima otežava funkcionisanje, a mi od Fonda zdravstvenog osiguranja, kao jedinog nadležnog, dobijamo 400 KM za nova kolica na svakih pet godina, dok ona koštaju 7.000 KM. To su kolica za svakodnevnu upotrebu, sportska koštaju oko 10.000 KM. Kako onda motivisati nekoga za sport, kako mu pomoći da se ostvari kao sportista i čovjek ako mu ne možemo obezbijediti osnovne stvari?“, pita se Biljana Nedić.
Problem zbog manjka sredstava imaju i u „Suncu“. Kako kažu, raste broj osoba sa invaliditetom koje su zainteresovane da im se pridruže, ali ih finansije dosta ograničavaju.
„Veći problem predstavlja nedostatak finansijskih sredstava, prostora za obavljanje treninga, te zainteresovanost okoline da volontira. Kada bi se u tom pravcu desile promjene, sigurno bi odziv bio još veći, a sam trenažni proces bi se lakše odvijao“, smatraju oni.
Prema podacima Ministarstva porodice, omladine i sporta RS registrovano je 36 sportskih klubova za osobe sa invaliditetom. Iz Ministarstva su naglasili da su planirana sredstva u iznosu od 100.000 KM za finansiranje aktivnosti sportista i organizacija osoba sa invaliditetom.