U tradicionalnom i patrijarhalnom društvu, žena je rođena za ulogu majke i njen životni uspjeh se mjeri kroz majčinstvo, ali samo onda kada je sa njom sve u redu. Žene koje imaju neki oblik invaliditeta, a požele da se ostvare u ulozi majke nailaze na osudu. Kako će brinuti za dijete ako ne može za sebe? Glavno je pitanje koje sa sobom povlači brojne predrasude.
Piše: Snježana Aničić Petković; Naslovna fotografija: Bojana Prešić — Fotobaza.ba
Nataša Stojančević Rajak boluje od mišićne slabosti obje noge, ali je to nikada nije sprečavalo da mašta o majčinstvu. Od početka je znala da će imati podršku i pomoć cijele porodice.
„Partnerova podrška je najvažnija. Suprug je poslije prvog porođaja imao pravo na porodiljsko odsustvo, jer sam ja nezaposlena i kao osoba s invaliditetom, jelte, manje sposobna za brigu o djetetu i potrebna mi je pomoć. I ovaj put koristi isto bolovanje i mnogo znači. Imali smo pomoć obje majke i dan danas je imamo, ali njegovo prisustvo svaki dan značajno olakšava odgoj djece, jer je, nažalost, danas postala svakodnevica da je majka ta koja je kod kuće sa djecom, a otac donosi platu“, objašnjava naša sagovornica.
Smatra da još uvijek postoje ljudi koji misle da invaliditet eliminiše sposobnost bavljenja različitim stvarima, pa čak i ostvarivanje žene kao majke. Dodaje da majčinstvo nije lako ni majkama bez invaliditeta.
Isto razmišlja i Bojana Vukotić koja napominje da su joj za trudnoću bile dovoljne želja da ima dijete i podrška partnera. Za razliku od naše prve sagovornice, Bojana je imala polovičnu podršku porodice, ali se na to nije osvrtala.
„Znala sam da će mi biti teško, ali sam znala da ću uspjeti. Podršku partnera sam imala u velikoj mjeri. Samim tim što je i on osoba sa invaliditetom, mogao je da razumije da će mi trebati velika podrška u trudnoći, ali i poslije. Pojedini prijatelji koji su osobe sa invaliditetom (OSI), a nemaju djecu, imali su negativne komentare u smislu da OSI ne treba da budu roditelji. Za mene je to znak koliko smo mi OSI ugnjetavani od strane društva. Donedavno se smatralo da OSI ne treba da rade ili da imaju partnera, imati dijete je bio još veći tabu. Očekivala sam nerazumijevanje ‘zdravih’ ali ne i OSI“, iskrena je Bojana.
Neizostavna podrška ginekologa
Preventivni pregledi kod ginekologa su jedna od najvažnijih stvari tokom života, iako često osoblje nije dovoljno obučeno ili informisano kako treba da postupi ukoliko se susreću sa OSI. Upravo to sa sobom povlači i neredovne ginekološke preglede, a stvari se često mijenjaju onda kada žena poželi da se ostvari kao majka ili ostane u drugom stanju.
Nataša napominje da je prije trudnoće išla na neredovne preglede, ali se sada prema sebi ponaša odgovornije. Objašnjava da je njen ginekolog prvo bio dobar čovjek pa tek onda doktor, koji joj je maksimalno izlazio u susret kad god je bila potrebna pomoć ili savjet.
„Zdravstveni radnici su bili susretljivi. Zaista sam imala, čini mi se, poseban tretman, jer sam osoba sa invaliditetom. Ne u smislu, da se meni ugađalo ili slično, već njihovim konstantim željama da pomognu i pruže podršku baš zbog toga“, govori.
Prije trudnoće na neredovne preglede išla je i Bojana. Govori da su dva razloga za to, tradicionalna pasivnost po tom pitanju, ali i nepristupačnost zdravstvenih ustanova. I ona za svog ginekologa ima samo riječi hvale i dodaje da su upravo njegova stručnost i posvećenost uveliko olakšale tešku trudnoću.
Iako je imala dobru podršku ginekologa, tokom boravka u porodilištu nailazila je na prepreke.
„Tu je prije svega neadekvatna njega. Nisu dopustili da muž boravi sa mnom i da mi pomaže. Morali smo dovesti rođaku da mi pomaže oko osnovne higijene. Bilo je veliko nerazumijevanje od strane ljekara na odjeljenju. Nisu ni na koji način osposobljeni za pružanje usluga OSI. Većina ginekologa su osobe sa iznenađujuće velikim predrasudama prema OSI i mislim da se treba raditi na njihovoj edukaciji“, ističe.
„Slušajte sebe i svoje tijelo“
Upravo invaliditet je često razlog zašto se neke žene ne odluče na trudnoću ili se na nju odluče dosta kasnije. Bojana dodaje da je, tokom trudnoće, imala priliku sa razgovara sa majkama sa invaliditetom. Priznaje da su joj sve rekle isto — nije lako, ali je vrijedno.
Nataša savjetuje ženama da slušaju sebe i svoje tijelo jer one najbolje znaju za šta su sposobne. Poručuje da je pravo na porodicu jedno od osnovnih ljudskih prava i ne treba biti nedostupno ženama sa invaliditetom.
Nekoliko savjeta za buduće majke ima i Bojana, a naglasak je na ignorisanju okoline i uzimanja nekoliko faktora u obzir.
„Važno je da trudnoća ne ugrožava ozbiljno majku i dijete, važna je podrška partnera. Ne brinite previše o finansijama, ali unaprijed razmišljajte kako da sebi olakšate brigu o bebi. Bilo bi dobro da imate nekoga uz sebe prvih nekoliko mjeseci da vam pomaže u kućnim poslovima jer je to težak period i za zdravu osobu. Uglavnom, za mene je to što sam se ostvarila kao majka nešto najljepše u životu, vrijedno truda, a svaki dan sa svojim djetetom najveća sreća“, poručuje za kraj.