Kada želite da napravite nešto zaista izuzetno, ideja i novac su neophodni, ali nisu dovoljni. Morate savršeno da upoznate to čime želite da se bavite, steknete lično iskustvo rada na terenu i neposredne uvide u situaciju. Da posmatrate, učite i zapažate potrebe ljudi sa kojima planirate da radite.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Otprilike tako je godinama stvaran restoran „Lonato“ u Mostaru. Aktivan je šest, ali ideja o njemu se rađala i oblikovala posljednjih dvadesetak godina, iako ključne osobe toga vjerovatno nisu ni bile svjesne. Ovaj restoran jedinstven je po tome što zapošljava osobe sa intelektualnim poteškoćama, kojima je omogućio da prehranjuju svoje porodice, ali i da razvijaju svoj društveni život.
U samom restoranu dočekala nas je gužva. Došli smo u vrijeme služenja doručka. Svako od radnika je okupiran svojim poslom i vođen sopstvenim obavezama. Pozdravili su nas kao da smo redovni gosti, srdačno i sa velikim osmijehom. Jedna osoba je čak prišla da nas zagrli. Ne možemo da procijenimo da li nas se sjećaju od prije dvije godine, kada smo prvi put radili priču o njima.
Dočekujući i ispraćajući različite grupe, u jednom trenutku nastalo je zatišje. U restoranu smo samo mi, dvoje novinara koji upijaju svaki trenutak, i grupica od pet radnika. Sada je njihova pažnja usmjerena samo na nas. Žele da probamo hranu koju spremaju, ne pristaju na razgovor dok nešto ne pojedemo. Nismo se ni snašli, a pred nama se našla vrela, upravo iz peći izvađena pica.
„Ja sam rendala sir“, reče neko od njih.
Nude nas sokovima, pitaju da pripreme kafu. Ne možemo da ih uvjerimo da nam ništa nije potrebno.
„Evo makar vode“, govori Skender Mustafi dok ispred nas spušta dvije čaše.
Dok uživamo u plodu njihovog rada, sve izgleda kao da smo na procjeni pred komisijom. Nas dvoje na jednoj, a njih petoro na drugoj strani. Između nas tanjir sa picom. Čekaju naše reakcije, čitaju nam izraze lica. Vesele se jer nam se dopada.
„Dolazim svaki dan, od ponedeljka do petka. Subotom i nedjeljom smo slobodni, i kad su praznici. Dobro se osjećam, prođe mi brzo radno vrijeme. I opet jedva čekam kad ću ujutro da idem na posao“, govori nam Skender, mladić star 31 godinu, od čega je punih pet godina zaposlen u „Lonatu“.
Iz svakog njegovog pokreta se vidi da odlično poznaje ovo mjesto. Radnje koje izvodi su očigledno postale dio njega. Upravo je on glavni za posluživanje pića gostima, a pored šanka, pomaže i u kuhinji sa pripremanjem povrća.
„Ma volim sve da radim. Mnogo mi znači ovaj posao jer u našoj državi teško ćeš dobiti posao ako nisi u nekoj stranci. Nažalost, tako je. Drago mi je sarađivati sa kolegama i družiti se. Pogotovo sa Josipom mi je drago raditi“, govori nam Skender u rijetkim momentima kad on nama ne postavlja pitanja.
Izrazito je radoznao i zanima ga situacija u Banjaluci, grada iz kojeg dolazimo. Želi da zna sve, od političke situacije, do toga kako građani žive. Očigledno je da aktivno prati medije i da ga veoma zanima svijet oko njega.
Josip koga je izdvojio kao omiljenog kolegu je zapravo glavni kuvar u restoranu. Cijela ova ekipa je njegova podrška za stvaranje ukusnih jela, a on je njihova podrška za učenje. Jedni uz druge se usavršavaju i napreduju, stvarajući savršenu simbiozu.
„Oni uglavnom rade pomoćne poslove. Guljenje krompira, održavanje površina, bacanje smeća. S tim da ujedno radimo i keteringe za vani, nosimo robu za vani po narudžbi. Super mi je raditi s njima, nisam imao prije iskustva s radom s djecom s posebnim potrebama. U početku je malo bilo teže dok ih nisam upoznao, sad to ide svojim tokom. Između sebe se fino slažemo, dopunjavamo se u radu i van rada. Mi se nekad družimo i van radnog vremena“, govori nam Josip Džidić u pauzi između pripremanja obroka.
Tokom šest godina rada u ovom okruženju, svjedočio je njihovom napredovanju, kako na ličnom tako i na profesionalnom nivou.
„Pogotovo se ističe par njih s kojima mogu van objekta raditi keteringe bez ikakvih problema. Postali su komunikativniji, opušteniji, otvoreniji, može se s njima uspostaviti normalan dijalog“, pojašnjava kuvar Josip.
Očigledne promjene
Rad u restoranu „Lonato“ promijenio je život Elvedini Kurtović (41). Šest godina je ovdje zaposlena, ali za nju posao ne predstavlja samo mjesto na koje odlazi i obavlja radne zadatke, te dobija novac. Osjećaj da je korisna svojoj zajednici, da pomaže svojoj porodici, ali i provodi kvalitetno vrijeme u okruženju koje je podržava, mnogo je bitnije od novca koji zaradi.
„Osjećam se dobro. Svako jutro idem da radim, imam aktivnost. Bolje mi je ovdje nego kući. Kad izađeš, imaš svoje društvo. Dođeš pa sa njima radiš, pa onda sjednemo, pa se ispričamo i popijemo kafu. Družimo se. Ja i kolegica kad idemo negdje putovati, zajedno budemo u sobi. Jedna za drugu brinemo“, pojašnjava nam Elvedina.
Putovanja su za njih česta. Neka su kraća, pa tako idu na izlete u okolinu Mostara. Neka su radna, kada poslužuju ketering na događajima u drugim gradovima. A neka su i daleka, pa predstavljaju pravu avanturu za njih. Nevažno koja je prilika i kilometraža, svakom od njih se jednako raduju.
„Ja sam ovdje presretna sa mojom kolegicom Dženanom, sa Rusmirom, sa Elvedinom. Ovdje je ovo meni isto kao da sam u svojoj kući. Samo vikend kad dođe, jedva čekam kad ću ovamo. Ili raspust. A onda preko raspusta idemo negdje. Ovaj sam put išla dva dana prema Sarajevu, bila sam ti dva dana u Kakrinju. Išli smo ti na muzikoterapije i tu smo jahali konje, onda svirali, pjevali, šetali, obilazili. Išli smo i na Blidinje. Prelijepo mi je bilo“, u dahu nam govori Aldijana Morić, uvijek najveselija članica ovog tima.
Kako pojašnjava, posao je pozitivno uticao na njeno raspoloženje, primijetila je da je vedrija. Takođe, postala je samostalnija u finansijskom smislu.
„Kad primim platu, mami dam da poplaća dažbine. Onda kupim u kuću namirnice pa sebi uzmem čizmice, jaknu i to. I ostavim malo, ne trošim na neke gluposti“, pojašnjava nam Aldijana.
Živi sa majkom i bratom, a u kući primjenjuje sve ono što nauči u „Lonatu“.
„Ja dođem kući, mama skuha mi ručak, ja joj pomognem po kući oprati, očistiti. Vikendom sve ja uradim. Počistim, usisam. I onda kad ona treba negdje da ide, ja joj skuham, operem, ja sam čitav raspust njoj pomagala. Kafu popijemo. Kad dođu gosti, uslužim. Operem suđe, stavim sve što treba“, govori nam veselo.
Najmirniji među njima je Iso Džono (23). Grupno ga ohrabruju da razgovara s nama, ne dozvoljavaju da bilo ko bude izostavljen i zanemaren. On ne govori mnogo čak ni kad ga direktno pitate. Ali kad vam se nasmije, prosto vam neka toplina ispuni grudi.
„Svaki dan biciklom dolazim. Čistim stolove, metem, pomažem u kuhinji. Sve radim. Nosim ručak u vrtić. Fino mi je. Imam raje ovdje“, govori nam stidljivo.
“Sretna sam kad uđem”
Među njima je i Dženana Terzić (52), samohrana majka dvoje djece. Punih šest godina rada za nju je ispunjeno pozitivnim emocijama. I prije svega podrškom.
„Ovdje imam dosta svojih drugara. Ovo je meni super mjesto. Sretna sam kad uđem. Budem korisna. Mnogo mi pomaže ovaj posao i ovaj novac. I puno mi je podrška moj brat i moja djeca. Nisam sama. I podrška mi je isto direktorica Jasna Rebac i Mirče“, govori nam blago Dženana.
Mirče je zapravo Miro Rebac, direktor firme „Radin“ doo, u sklopu koje radi restoran „Lonato“. I dok se vjerovatno čudite kako zaposleni mogu da direktoru daju nadimke i tako mu se obraćaju u javnosti, sjetite se da ovo nije standardna firma. U njoj ne rade radnici na koje ste navikli, niti je direktor formalista koji se drži na distanci. Ovo vam govorimo jer smo više puta prisustvovali njegovoj interakciji sa zaposlenima. I još važnije, vidjeli njihovu reakciju na njega. Kada se pojavi u kuhinji, prvo kreće tura grljenja. Svi žele da mu priđu i da ga pozdrave. Poneko se i našali na račun sakoa koji je obukao ili prigovori da mu nedostaje kravata. Ali sve na izrazito opušten, iskren i prijateljski način. Zaposleni u „Lonatu“ ne znaju da glume. Na njima se vidi svaka emocija.
„Mene lično vodi ljubav prema ovim osobama. A kako vrijeme više prolazi, to postaje više familija, postaje lični odnos koji vas sveže još više, tako da materijalno i financijski nije primarno ono što radimo“, govori nam Miro Rebac, direktor firme Radin doo.
Cilj firme od samog početka jeste zadovoljavanje potreba koje imaju osobe sa invaliditetom. Te potrebe nisu posebne niti drugačije od potreba koje ima bilo koja osoba na svijetu, samo se adresiraju na malo drugačije načine. S obzirom na to da im je teško upoznavati novu sredinu i prilagoditi joj se, uspostavljanje opuštene atmosfere i bliskih odnosa je jako bitno.
Posljednje dvije godine su izašli na otvoreno tržište, pa su njihovi klijenti pojedinci, nevladine organizacije, privatne firme, pa čak i međunarodne organizacije. Tako su pripremali i posluživali hranu za događaje koje organizuju strane ambasade ili škole. U njihovom prostoru se organizuju i dječiji rođendani.
„Svi oni koji osjete potrebu, imaju mogućnost za organizaciju bilo kojeg događaja, spremni smo za te izazove. Sve to ne bi bilo moguće bez Fonda za profesionalnu rehabilitaciju koji nam stvarno financijski i materijalno pomaže svake godine, da bi zadržali i unaprijedili njihova mjesta i zaposlili nove osobe“, naglašava.
Kao svoje najveće ograničenje vide nepovjerenje ljudi. Kada neko nije dovoljno upoznat sa potrebama i mogućnostima osoba sa invaliditetom, on ne vjeruje u njihove sposobnosti.
„Mnogo radimo na toj vrsti promocije, da bi ljudi shvatili da smo čak i bolji sa našim uslugama, cijenom i kvalitetom od nekih koji su na otvorenom tržištu. Da bismo mogli napraviti još veći uspjeh, ljudi treba da koriste naše usluge, jer na taj način najviše pomažu zadržavanje i novo zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Radimo dosta na tome da bi ljudi shvatili šta radimo, organizujemo otvorene dane našeg preduzeća, da se upoznaju sa našim načinom rada, a i na svakom mjestu gdje upražnjujemo keteringe, to je jedan od najboljih vidova reklame“, pojašnjava nam Miro Rebac.
Proteklih godina, naučio je važne lekcije. Onima koji žele da pokrenu nešto slično, savjetuje da prvo dobro upoznaju svoje kapacitete. Da budu svjesni maksimuma koji mogu dobiti od svojih zaposlenika, ali da to i pružite radnicima, firmi i klijentima.
„Zatim, pokušati naći partnera. Mi smo našli partnera u organizaciji ‘Just Sophie’ iz Holandije koja nam je pomogla u samom otvaranju kuhinje. Tako da je vrlo važno naći partnera u početnom momentu“, savjetuje Miro Rebac.
„Jedna od najpozitivnijih priča“
Među njihovim vjernim klijentima je i firma „Rolla“. Nakon svakog mjesečnog sastanka, rukovodstvo firme organizuje ručak u restoranu „Lonato“ za svojih 40 zaposlenih u Mostaru.
„Oni svaki put nama pripreme najljepšu moguću atmosferu uz jako dobru hranu. Mislim da je to u današnje vrijeme jedna od najpozitivnijih priča koje mi imamo da ponudimo kao grad. I ako mi možemo na bilo koji način doprinijeti nečemu takom lijepom, mislim da nije uopšte neka nedoumica“, govori nam Amina Borec, menadžerka društvenih mreža u firmi „Rolla“.
Za njih, odlasci u ovaj restoran su došli sasvim prirodno, jednostavno su našli način da podrže jednu lijepu priču, a obrok na tom mjestu je postalo nešto čemu se svi raduju.
„Kad odemo u ‘Lonato’ mislim da je nedovoljno reći samo da smo sretni. Tako zvuči kao jedna previše jednostavna riječ za tako iskrene emocije. Ali stvarno, razgovor koji mi imamo tamo, emocije koje su povezane sa tim mjestom i nivo sreće su neopisivi. I tako je iskreno“, ističe Amina.
Trenutno je u firmi “Radin” zaposlena 21 osoba, od čega je njih 19 sa invaliditetom. To ne bi bilo moguće bez velike pomoći Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. “Radin” po zakonu ima pravo na povrat poreza i doprinosa za zaposlene, kao i na subvenciju neto plate u iznosu od 30 odsto od prosječne plate u Federaciji Bosne i Hercegovine. Fond je do sada podržao 16 osoba zaposlenih u Radinu. Kako nam govori Sabina Zupčević, ta podrška traje od 2017. godine.
„Ono što je specifično za njih jeste što oni zapošljavaju osobe sa težim invaliditetom. Možemo reći sa sigurnošću da ove osobe vjerovatno ne bi pronašle posao da im privredno društvo ‘Radin’ nije pružilo priliku i dalo im mogućnost za zaposlenje. Njihova radionica za osobe sa težim invaliditetom kao i njihov restoran, u stvari pokazuju široj društvenoj zajednici kako je moguće da osobe sa težim invaliditetom mogu raditi i doprinijeti i sebi i društvenoj zajednici. To generalno utiče na otklanjanje predrasuda prema osobama sa invaliditetom“, ističe Sabina Zupčević u ime Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH.
Kako dodaje, Fond podržava oko 130 privrednih društava u FBiH, u kojima je zaposleno od 1.500 do 2.000 osoba sa invaliditetom.
„Fond podržava ove firme na način da im omogućava apliciranje na programe koji iznose do 50.000 KM. Zatim imaju mogućnost zaposliti osobe sa invaliditetom i dobiti novčani stimulans koji sada iznosi i do 25.000 KM, nepovratnih sredstava za svaku osobu sa invaliditetom koja se zaposli“, naglašava ona pogodnosti koje poslodavci mogu da koriste kroz Fond.
„To je moja životna misija“
Cijelu ovu priču zapravo je započela Mirina majka, Jasna Rebac. Ona je nakon rata u Bosni i Hercegovini učestvovala u građenju Centra za djecu i omladinu sa posebnim potrebama ‘Los Rosales’ u Mostaru. Radi se o javnoj ustanovi koja u svom sastavu ima vrtić, osnovnu školu, različite radionice i rezidentni smještaj. Fizički, ‘Los Rosales’ danas čini pet zgrada, sa različitim uslugama i sadržajima za djecu i mlade sa poteškoćama u razvoju. U ovoj ustanovi radila je 14 godina, prvo kao učiteljica, a zatim kao direktorka. Svoju penziju zaradila je radeći sa osobama sa poteškoćama.
„To je dio mene. To je moja životna misija“, iskrena je i precizna Jasna Rebac.
Uvidjevši potrebu za udruženjem osoba sa invaliditetom, prije 16 godina odlučila je da osnuje „Ružičnjak“, nevladinu organizaciju čija je direktorka i danas. Upravo je ta nevladina organizacija osnovala prije šest godina socijalno preduzeće „Radin“ doo, koje u svom sastavu ima restoran „Lonato“, gdje su zaposlene osobe sa invaliditetom. Pored toga, „Radin“ doo obučava osobe sa invaliditetom da rade na CNC mašinama i proizvode različite suvenire i predmete, a sve sa ciljem njihovog osnaživanja i zapošljavanja. Svi ovi segmenti, od udruženja „Ružičnjak“ pa do firme „Radin“, restorana „Lonato“ i rada na CNC mašinama, blisko su povezani sa Centrom „Los Rosales“. Prvenstveno, koriste njihov prostor, smješteni su u njihovim zgradama. Zatim, dio štićenika Centra se zapošljava u firmi „Radin“.
„To svako dijete od vrtića, evo do sada, ja poznam imenom, prezimenom, roditelje, porodicu. Možda sam u svakoj kući bila“, odgovara Jasna Rebac na naše zapažanje bliskih veza sa zaposlenima u preduzeću.
Ona nam skreće pažnju da svako socijalno preduzeće, pa tako i „Radin“, ima problema sa obezbjeđivanjem plata za svoje zaposlene. Predrasude se ponovo nameću kao tema o kojoj moramo da razgovaramo.
„Još uvijek postoji mišljenje, nažalost uvriježeno, i u glavama onih koji donose odluke na otvorenom tržištu, da osobe sa invaliditetom ne mogu pa se i njihovi proizvodi ne cijene. On ode u kinesku radnju pa kupi suvenir, a ne uzme ovdje, iako je to direktna podrška zaposlenicima preduzeća ‘Radin'“, podsjeća ona.
Hranitelji svojih porodica
Odluka o osnivanju „Radina“ nije došla olako. Njoj je prethodilo mnogo rada sa osobama sa invaliditetom, ali i istraživanje. Jasna Rebac nam pojašnjava da u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kojem pripada Mostar, postoje samo dva smjera koja u srednjoj školi mogu pohađati osobe sa poteškoćama u razvoju. To su pomoćni krojač i pomoćni kuvar ili slastičar.
„Ne dokazuju se njihova interesovanja, njihove sposobnosti, njihove vještine. I nažalost, kako srednje obrazovanje nije obavezno, u najvećem broju slučajeva takve osobe sa invaliditetom, učenice i učenici posle završenog devetog razreda, ostaju kući, što je tragično, ne nastavljaju obrazovanje. Oni koji nastave obrazovanje i završe srednjoškolsko obrazovanje, nemaju nikakvu šansu da se zaposle na otvorenom tržištu“, govori nam ona.
Istražujući potrebe i želje osoba sa poteškoćama u razvoju, shvatili su da je najveća briga porodice, ali i njih samih, šta će se desiti nakon završene škole.
„Završe osnovnu školu ili srednju, prijavljuju se na službu za zapošljavanje, ali ih otvoreno tržište ne akumulira niti ih zapošljava. Oni se prijavljuju uglavnom na tu službu poslije završene srednje škole da bi imali zdravstvenu zaštitu, ali šanse za zapošljavanje tu ostaju male. Zbog toga smo se potrudili, a imali u zakonu uporište, da registriramo to preduzeće“, pojašnjava nam Jasna Rebac proces nastanka preduzeća „Radin“, a zatim i restorana „Lonato“.
To su uradili u saradnji sa Centrom „Los Rosales“, čije logističke, ali i ljudske kapacitete koriste.
„Tu ima ogroman broj stručnih osoba koje mogu i motivacijski i stručno da utiču na razvoj tih zaposlenika na radnom mjestu, a bome i na smanjenje siromaštva, jer brojni od ovih zaposlenih su hranitelji svojih porodica. I jako je važno, možda bismo mogli i poredati, najvažnije za njih lično, oni svaki dan idu na posao, ustanu, spreme se, obuku, imaju svoje radne obaveze, imaju svoja rješenja, imaju svoje godišnje odmore, a svakodnevno su u društvu svojih vršnjaka, u društvu drugih korisnika usluga, restorana, i to je cilj u stvari, kako bismo mogli imati socijalnu inkluziju“, ističe.
Ne krije da su na početku bili uplašeni. Neizvjesnost je bila previše jaka i nisu znali kako će zaposleni da reaguju, jer 97 odsto njih ima intelektualne poteškoće.
„Iako smo svaku od tih osoba u dušu poznavali jer su oni u javnoj ustanovi bili od vrtića i mi smo znali njihove kapacitete, njihove vještine, znanja, sposobnosti, ali sad je to nešto novo. Zapošljavaju se zvanično u preduzeću. U prvom mjesecu smo tada odlučili da se obratimo federalnom Fondu i obratili smo se Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike. Došla je komisija i našla da postoje po zakonu procedure koje omogućavaju da budemo zaštitna radionica. Tad je bilo: ‘Aha, možemo, ne trebamo se plašiti, moći ćemo“, jer je Fond taj koji nama vraća uloženo u smislu plaćanja poreza, doprinosa, sve ono troškove koje imamo na platu. Omogućavaju svake godine da napreduju na radnom mjestu, da im usavršavamo radno mjesto, da kupujemo novu opremu i opremamo to radno mjesto“, navodi ona.
U međuvremenu se rizik smanjio, ali nije nestao. Iako pokušavaju sve organizacije, od vladinog do nevladinog sektora, pridobiti za partnere, podrška je i dalje samo putem projekata i kroz saradnju sa drugim nevladinim organizacijama.
Gledati mogućnosti, ne poteškoće
Rad restorana „Lonato“, ali i vrijednosti koje njeguje i principi kojima se vodi, uveliko se naslanja na Centar „Los Rosales“. Direktorka Centra Mirna Mezit, ne krije da je ponosna na to što „Lonato“ radi i postiže, kao i na sve njegove zaposlene.
„To je mjesto gdje su oni našli prostora da pokažu ono što mogu. Mi prepoznamo šta je to što mogu i u to ulažemo. U stvari, svaku osobu gledamo kroz njihove mogućnosti, a ne njihove poteškoće. Poznajemo ih od malih nogu, to su djeca koja su sada mlade osobe, odrasle, zaposlene. Znači prošli su cijeli taj krug od njihovog odgoja, obrazovanja, koje je u potpunosti prilagođeno njihovim mogućnostima i sposobnostima. I sada su to odrasle osobe koje su prošle radnu terapiju i treninge i sada su zaposlene osobe“, govori nam Mirna Mezit.
U Bosni i Hercegovini osobe sa invaliditetom teško dolaze do zaposlenja, a u posebno teškoj poziciji su osobe sa mentalnim poteškoćama. Prema važećim zakonima, poslodavci su obavezni da na svakih 16 radnika zaposle jednu osobu sa invaliditetom. Međutim, Naida Spužević, stručna saradnica u Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, zaposlena u odjelu za praćenje i ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom, nam potvrđuje da se to rijetko dešava. Za takvo stanje su odgovornije mentalne barijere u glavama poslodavaca, nego one arhitektonske, u njihovim kancelarijama.
„I dalje postoje velike predrasude poslodavaca što se tiče osoba s invaliditetom. Ove arhitektonske barijere opet se mogu izmijeniti, popraviti“, navodi Naida Spužević.
Zaposlenje na osobu ima pozitivan efekat, bez obzira na to da li ona ima invaliditet ili ne. Svi ljudi imaju iste potrebe, biti od koristi i biti uključeni u društvo kao aktivni članovi.
„Svi mi volimo ujutru ustati sa nekom namjerom da ispunimo svoj dan. Volimo imati neke obaveze koje će ispuniti taj dan. Uključivanjem osoba s invaliditetom u određeno zaposlenje, u radnu atmosferu, stvaramo i kod nas prihvatanje, buđenje svijesti, promoviranje prava koje oni u stvari imaju. Oni imaju prava kao i svi ostali. To nisu nikakva posebna ljudska prava. To su osnovna ljudska prava kao i svako što ima“, naglašava ona.
Restoran „Lonato“ ističe kao jedan zaista pozitivan primjer djelovanja, za koji kaže da je primjer kako se može „graditi društvo jednakih vrijednosti gdje se garantuje ravnopravnost osoba s invaliditetom pri zapošljavanju i pravo na rad kao jedno od osnovnih ljudskih prava“.
U svojoj publikaciji o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, Institucija ombudsmena navodi da više od milijardu ljudi u svijetu živi sa nekim oblikom invaliditeta, od čega gotovo 200 miliona ljudi ima značajne poteškoće u funkcionisanju. Pozivajući se na rezultate popisa stanovništva iz 2013. godine, navodi se da osam odsto stanovnika u BiH ima neki od invaliditeta, što je gotovo 300.000 ljudi. Taj broj nije konačan jer ne obuhvata osobe koje su smještene u različitim ustanovama.