U sedmici koja je iza nas ostali smo bez Gorana Terzića, poznatog banjalučkog fotografa, te pokretača popularne stranice “Ljudi Banjaluke”.
Goran je preminuo u ponedjeljak 19. januara u 57. godini, a sahranjen je tri dana kasnije. Iznenadna smrt šokirala je njegove kolege, prijatelje i brojne poznanike, najviše zbog toga što je posljednji dan, iako se osjećao slabije nego inače, započeo radno. Planirao je da fotografiše banjalučko plivanje za krst.
Rođen u Banjaluci, gdje je završio osnovnu i srednju školu da bi elektrotehnički fakultet započeo u Ljubljani, a završio u Sarajevu. Radio je u Elektroprenosu, potom kompaniji “Lanaco”, a još devedesetih držao je kurseve računara, te bio aktivan u NVO sektoru. Na fakultetu je upoznao svoju buduću ženu Branku, sa kojom je dobio sina Igora. Igor se školovao u Hong Kongu, a trenutno živi i radi u Americi.
Ljudi Banjaluke
Fotografijom se bavio tokom studentskih dana, kada je počeo solidno zarađivati od nje te potpuno zapostavlja fakultet. Kasnije je shvatio da je važno da završi fakultet pa je rasprodao svu opremu i vratio se studijama pa je tada fotografija ostala zanemarena. Pošto se ranije penzionisao zbog zdravstvenih problema, koristio je fotografiju da ispuni penzionerske dane, te joj se u potpunosti posvećuje.
Radio je za mnoge novine, agencije i portale. U “Nezavisnim novinama” radio je u njenim prvim godinama kada je za to trebalo imati hrabrosti, a mnogobrojne fotografije grada na Vrbasu, koji je izuzetno volio, posljednjih godina intenzivno je objavljivao na intenet portalima “Buka”, “eTrafika”, te za čuvenu foto-agenciju “Pixell” i mnoge druge.
Na konkursu “Fotografija godine 2012” njegova fotografija je izabrana u 10 najboljih u kategoriji ljudi, a posljednje priznanje dobio je u Zagrebu kada je osvojio Grand Prix “Stjepan Sekulić” 2014.
Pokrenuo je stranicu “Ljudi Banjaluke” u martu 2014. godine, na prijedlog svoje prijeteljice koja živi u Njujorku. Ona mu je rekla za stranicu “Humans of New York” i predložila da napravi nešto slično i u svom gradu, jer je dosta vremena provodio hodajući gradom i razgovarajući sa ljudima.
Već nakon objavljivanja prvih fotografija, uz koje su obavezno išle dvije-tri rečenice o fotografisanoj osobi ili situaciji u kojoj se osoba našla, popularnost stranice je naglo rasla, pa ju je ubrzo pratilo preko 10 hiljada ljudi. Nije objavljivao imena ljudi čije je portrete objavljivao, fokus je bio na njihovoj priči, a nerijetko su to bile i osobe koje ne žive u Banjaluci, već ih je zatekao u njihovoj posjeti.
Stranica je već prvih dana odjeknula među Banjalučanima, što ga je posebno odradovalo i iznenadilo. Svakodnevno je dobijao mnogo komentara i poruka, ali i prijedloga za fotografisanje. Često su ga i novinari zvali i tražili kontakt osobe sa fotografije, jer je znao da pronađe priču koja je zanimljiva svima. Vremenom je usavršavao svoj rad, te je pored fotografije objavljivao kraći tekst o toj osobi, zasnovan na intervjuu prilikom fotografisanja. Ostalo je mnogo neobjavljenih priča iza njega, mnogo zakazanih fotografisanja i nepostavljenih pitanja.
Nije bio tipični penzioner
Terzić je za sebe uvijek govorio da je obični inženjer elektrotehnike, koji voli fotografiju i avijaciju. Međutim, njegovi prijatelji i poznanici ističu da je bio sve samo ne to.
– Imao je neku svoju rutinu, znalo se u kojim kafićima pije kafu prije, a u kojim poslije podne. Imao je problema sa nogom i teško se kretao. Kako je počeo raditi za medije postao je mnogo aktivniji, a na jednom događaju smo ga vidjeli kako je čučnuo da nešto fotka i bez problema ustao. Nismo mogli vjerovati, a on se samo nasmijao i otkrio nam kako već godinu dana svako jutro radi vježbe sa malim tegovima, što mu je dosta pomoglo oko pokretljivosti. Takođe, ima jedan zanimljiv detalj kada je dolazio princ od Monaka, svi novinari i fotografi su se skupili ispred palate da ga fotkaju, a on se nekako zanio pa stao ispred svih njih, zaklonio princa i jedini imao čist kadar. Tek kad su kolege krenule da viču shvatio je šta se dešava pa se pomjerio. To je dugo pričao kao anegdotu ljudima – prisjećaju se njegovi prijatelji.
Terza je bio i zaljubljenik u tehniku kao i avijaciju, pričao je da mu je to ostalo od pokojnog oca koji je mnogo vremena provodio na aerodromu u Zalužanima, čak kaže da je tu i prohodao. Prošle godine mu se ostvarila i želja da da ide u Rovinj i fotografiše Red Bull Air Race, odakle se vratio pun utisaka i sedmicama sa oduševljenjem spominjao to putovanje.
– Definitivno nije bio tipični penzioner koji se često žalio i od aktivnosti imao jedino šah ispred Galerije. On je putovao, stalno išao na kafe sa prijateljima, ali i usavršavao se kao fotograf. Rado je govorio o studentskim danima i vremenu kada se zabavljao sa svojom ženom. Mnogi nisu ni znali kako mu se supruga zove jer kada god ju je spominjao umjesto imena govorio je “moja draga”.
Kada je počeo objavljivati fotografije u medijima, često su mu mnogobrojne redakcije nudile posao. Svi su ga primjećivati te su ga željeli u svom timu, ali on nije htio da pređe jer kako kaže “svoj ćeif ne da nikome”. Nije htio da ima pritisak na sebi, niti da zarađuje na tuđoj nesreći, pa se klonio crne hronike. U životu mu je bilo važno da ima svoj mir i slobodu.
Povezani naslovi:
Posljednji pozdrav prijatelju i kolegi
Gradske priče Gorana Terzića (II dio)
Gradske priče Gorana Terzića (III dio)
Gradske priče Gorana Terzića (IV dio)
eTrafika.net – Ognjen Tešić/foto: Velma Babić