Obrasci ponašanja većine naroda na brdovitom Balkanu su manje – više isti, i jedino što se mijenja jesu imena i uloge, dok struktura dijaloga ostaje uvijek ista, a o posljedicama svakog događaja pojedinačno najbolji presuditelj biće istorija i vremena koja dolaze. Ili možda neće?
Novi film Emira Kusturice, u kojem glumi i čuvena Monika Beluči, već je u svom nastajanju izazvao reakcije i kontroverze i proizveo atmosferu koja se može porediti sa onom u danima kada je prikazan film ‚‚U zemlji krvi i meda”, autorke Anđeline Žoli.
Javnost u BiH duboko je podijeljena kada je u pitanju ovaj film koji, između ostalog, ima za cilj da ispriča ‚‚srpsku stranu” priče o dešavanjima u krvavim devedesetim, što se još može objasniti i kao svojevrsna ‚‚reakcija” na film mlađane Žoli, koji nije naišao na odobravanje srpskog dijela javnosti, gdje je okarakterisan kao tendenciozan i pristrasan.
Priča se sada ponavlja, samo što su uloge zamijenjene, tako da sada animozitet i neprijateljstvo prema jednom filmu dolazi sa ‚‚druge strane”, tj. iz većeg bosanskohercegovačkog entiteta. Tenzije su porasle do te mjere da su oba bošnjačka člana Predsjedništva BiH insistirala da se Kusturici ne ustupi na korištenje oružje Oružanih snaga BiH za potrebe snimanja, navodeći razloge koji dolikuju aktuelnoj situaciji u Apsurdistanu.
Monika Beluči i Anđelina Žoli trebalo bi da predstavljaju zaštitna lica dvije strane jedne priče, i vjerovatno nijedna od njih nije ovdje došla samoinicijativno niti iz neke naročite ljubavi, već prvenstveno pod uticajem nekog trećeg, odnosno četvrtog faktora. Poenta snimanja i jednog i drugog filma je skoro identična – a to je uticati jednim moćnim medijem kao što je film na javnost sadašnjosti i pamćenje onih koji dolaze poslije nas, ostaviti neki trag da svjedoči o događajima onako kako smo ih mi vidjeli, iz perspektive svog etničkog korpusa, i kako želimo da ih vide u budućnosti.
Razlika između “Mliječnog puta” i “Zemlje krvi i meda” jeste u samom pristupu. Anđelinin film produkt je dugogodišnje holivudske prakse, komercijalno orijentisan, prilagođen ukusu širokih narodnih masa i tome slično. Sa druge strane, pregled dosadašnje Kusturičine karijere i filmskih uradaka dozvoljava nam da pretpostavimo da nam sprema nešto alternativniji, kulturno bogatiji i interesantniji film. I da je situacija obrnuta, ne bi se ništa promijenilo, nije poenta u tome da li je film prosrpski, probošnjački ili prohrvatski orijentisan, nego je razlika prvenstveno u samom pristupu i činjenici da se ipak radi o filmu, a ne o reklami. Svaki čovjek koji je pogledao pet filmova u životu i koji je iole obrazovan, svjestan je činjenice da se Emir Kusturica i Anđelina Žoli kao reditelji ne mogu porediti, kao što nema smisla porediti njihovo glumačko umijeće ili ljepotu, jer svako je u svome polju i na svoj način ostvaren.
Film nije gotov i još uvijek možemo samo nagađati, ali svakako je interesantno postaviti pitanje o posljedicama jednog i drugog filma. Da li će film autora koji iza sebe ima djela koja su već ostavila traga u istoriji umjetnosti uspjeti da napravi takav uradak koji će se osloboditi okova vremenitosti i opstati i u budućnosti biti svjedok o događajima koji su se desili u Bosni, na samom kraju drugog milenijuma? To svakako ostaje da se vidi.
U međuvremenu, Komšić zvecka nekakvim oružjem, Dodik opet prijeti otcjepljenjem, a izbori se bliže i potrebno je anestezirati narod da ne osjeti ni gladi ni žeđi, i natjerati ga da smogne snage da izađe na izbore i glasanjem nastavi ovu agoniju koja vodi jedino u ponor, i nigdje drugdje.
Iako se trudim da svoje tekstove lišim tendencioznosti, svjestan sam da će mnogi ovaj tekst okarakterisati upravo kao takav, ali avaj, ako bi čovjek zazirao od takvih stvari u ovoj zemlji ne bi nikada nijednog jedinog reda napisao.
eTrafika.net – Vojislav Savić