I nacija je kvarljiva roba. Ako ne misli na sebe i ako se ne pazi, i nacija se kvari, kao i ostali moderni proizvodi. A čini mi se da iz generacije u generaciju, s koljena na koljeno, postajemo kao narod, u cjelini, sve gori i sve je manje nade da će se ovaj pad zaustaviti.
Kada ovo kažem, mislim prvenstveno na narod kojem i sam po porijeklu pripadam, a to je srpski narod, mada se ova rečenica, vjerujem, može primijeniti i na ostale južnoslovenske narode, narodnosti, etnitete, pokrajine i tome slično. Čini mi se da su srpski i hrvatski nacionalizam svoje najslavnije trenutke imali u svojim ranijim fazama, a o zakašnjelom bošnjačkom nacionalizmu ću govoriti drugom prilikom.
Uzmimo za primjer Srbe na početku dvadesetog vijeka i Srbe danas. Svi oni slavni podvizi u Balkanskim ratovima, uloga i teret koji je iznešen u Prvom svjetskom ratu, svi ti junaci i bitke, naučnici koji su u mnogo čemu doprinijeli razvoju nauke, i to u svjetskim razmjerama, sva umjetnička djela koja su nastala u tom periodu – pa kao da ne govorimo o svojim precima, nego o nekom sasvim drugom narodu.
Ne bih da ulazim u detaljisanje i analiziranje uticaja ovih kvazi-komunista i SFRJ, jer rasprava u tom slučaju vrlo lako završi u slijepoj ulici, ali činjenica je da se godinama sistematski uništava i protjeruje najbolji mladi kadar u narodu. Ko zna koliko je pametnih glava završilo u službi drugih nacija i država, samo zato što nisu naišli ni na tračak razumijevanja kod svoje kuće, i ko zna koliko je potencijalnih Tesli i Pupina ostalo da čami pod jarmom nadobudnih birokrata i provincijskih namjesnika.
Zbog svega toga danas nam politiku vode demagozi, valjanu vojsku i nemamo, a policijski službenici mahom kumuju sa lokalnim bandama. Sve u svemu, glavni segmenti države su smijurija bez mjere. A to je prvi uslov da se oni ozbiljniji i pametniji sklone i nađu utočište na nešto plodnijem tlu za svoje progresivne ideje. Ono malo entuzijasta što ostane da se bori ubrzo se utopi u močvari koja ne trpi talasanje. Najbolji kad odu, ostane da se razmnožava sirotinja raja, beskorisne birokrate i provincijski intelektualci – opet smijurija. Za ples je potrebno dvoje, a po svemu sudeći, od kako je Džoni otišao mi ni ovo jedno nemamo.
Ali opet, volimo da gledamo filmove o slavnim uspjesima fudbalske reprezentacije Jugoslavije u Montevideu i o čuvenom odjeljenju profesora Koste Vujića. Zašto? U psihologiji postoji termin koji je označen kao regresivno ponašanje, a koriste ga da opišu ponašanje ljudi koji su doživjeli traumatična iskustva i koji se vraćaju u onaj period svog života u kojem su se osjećali najsigurnije, najljepše, najbezbrižnije, to im je svojevrsan odbrambeni mehanizam koji ih štiti od prisjećanja na ono loše što im se dogodilo.
Stvari iz novije istorije kojih se Srbi ne žele sjećati, bilo učinjenih ili istrpljenih, je vjerujem poveliki broj, dok je prisjećanje na vremena ponosa i slave, kada su bili pijemont ujedinjenja svih Južnih Slovena i uključivanja u svjetske tokove istorije (mislim da tu istu priliku Hrvati propuštaju danas, u sastavu EU) zasigurno prijatan osjećaj. Zbog toga se i vraćamo Montevideu, vraćamo se profesoru Kosti i njegovom šeširu, jer lijepo je prisjetiti se dana kada nismo bili samo objekt u međunarodnim odnosima, nego smo i sami djelovali, pa makar i malo.
Međutim, od prisjećanja nema vajde. Ne vrijedi se praviti lud i uvjeravati se kako nije sve tako crno kao što izgleda, jer kad brod tone svaki je trenutak presudan za spas. Na čamce za spašavanje ne računajte, znate za koga su oni rezervisani.
eTrafika.net – Vojislav Savić