Nedavno je na pojedinim sajtovima i u novinama objavljen govor upućen budućim profesorima. Taj govor podsjetio me je na moje profesore, na njihovo ponašanje, znanje i rad.
Koliko su se ti ljudi trudili da prenesu ono što znaju, a koliko zaista znaju? Razmišljam o njima i o sebi. Koliko su oni uticali na moj život, oblikovali moje misli i shvatanja?
Mlad čovjek koji uči i formira se za život podsjeća na drvo koje je je neko namijenio za nešto i svi koji su došli u kontakt sa njim, urezali su nešto svoje. Rezbarili više ili manje dajući mu oblik, prije nego to postane nemoguće. Dok ne krene ka procesu starenja, truljenja i nestanka. Zato odgovornost leži na svima, što jesu ili nisu urezali nešto što će biti inspiracija i vodilja drugima da dopune i poboljšaju sliku nas u drvetu života.
Čini mi se pogrešnim što danas škola nema pretenziju da vaspita već samo da obrazuje, a i to čini aljkavo i loše. Koliko je samo generacija upropasio loš nastavnik ili profesor, koliko potencijala sputao loš učitelj.
To što neko drži časove hemije ili matemetike, a učenici moraju uzimati privatne časove kod kolega, a često i kod njega samog, pokazuje moralno posrnuće i dubiozu u kojoj se nalazimo. Možemo reći “stanite, šta je sa tom djecom?”. Možda ne žele da uče? Ima i takvih, naravno. No nije moguće da su takva sva i da većina nije u stanju da shvati bez dodatnih časova. To onda otvara ozbiljno pitanje kako o djeci, tako i o sposobnosti struke.
Neko ko želi da pohađa fakultet gdje mu se na prijemnom traži test iz fizike ili hemije, mora da uzima časove i da za to dodatno plati jer onaj ko je plaćen da ga uči nije u stanju ili nema volju da radi svoj posao.
U svakoj školi, nalazimo nastavnike i profesore koji su svoj radni vijek proveli radeći jedno veliko ništa. Izigravali su babaroge, prepadali i tukli djecu. Upropastiši mnoge manje ambiciozne i lijene, među kojima sam i sam. Trajno nas uskrativši čak i za osnovno znanje iz hemije, matematike ili fizike.
Sama koncepcija zvanja je pogrešna. Nisi profesor jer si okončao studije i prošao na konkursu, profesor si ako si u stanju da preneseš to svoje znanje. Jedno je biti stručnjak u nekoj oblasti, a drugo je biti stručan da to približiš mladim ljudima koji o tome znaju malo ili ništa. Prestiža među kolegama iz struke nema, bar što se tiče rada. Oni se danas mjere u zbornici, uz kafu i cigarete, pričama o imovini, kupovini, švaleraciji, vezama i vezicama. Kada se dobije stalno zaposlenje sve brige o radu i trudu se zanemare jer im u glavama odzvanja – „ovdje smo do penzije“.
Kakve će biti buduće generacije profesora i učitelja? Kakvu uslugu i kome, čine profesori na univerzitetima kada propuštaju studente bez minimuma znanja? Pomisle li da time štete ne samo studentu kojeg su pustili bez znanja davši mu zvanje, već i generacijama koje dolaze? Uvećavaćemo neznanje, ali ne kroz povećanje znanja. Zapetljavaćemo se u poluistine i laži. Bićemo na nivou podanika iz srednjeg vijeka. Gdje će sveštenstvo i novo plemstvo upravljati životima ljudi koji toga neće biti svjesni.
Kako to rade razvijene i napredne zemlje? Finska je svoj sistem uredila po svojoj mjeri, ne obazirući se na razne bolonjske i slične procese. Poštujući svoju osobenost i težeći ka što boljim rješenjima.
Pa tako, finska djeca kreću u školu sa sedam godina, rijetko dobijaju ispite ili rade zadaće dok dobro ne zađu u tinejdžerske godine. Ne mjere se ni na koji način prvih šest godina svog obrazovanja. Postoji samo jedan obavezan standardizovan ispit tek kada napune šesnaest godina. Uče u istim razredima bez obzira na sposobnosti. Rezultat je da 93% Finaca završi srednju školu, a da 66% srednjoškolaca odlazi na studije, što je najviše u Evropi, a pri tom je razlika između najslabijih i najboljih studenata najmanja u svijetu.
Učitelji se biraju iz 10% najboljih studenata. Provode samo četiri časa dnevno u razredu, a dva sedmično potroše na profesionalno usavršavanje. Imaju isti status u društvu kao ljekari i advokati. Svi profesori moraju imati magistraturu koja je u potpunosti subvencionisana.
Međunarodna standardizovana mjerenja pokazala su da su finska djeca na vrhu ili vrlo blizu vrha u prirodnim naukama, čitanju i matemetici.
Eto tako se ponaša jedno odgovorno društvo koje misli na svoju budućnost.
Nama i kao društvu i kao individuama neće biti bolje i neće nas spasiti, ni pomoć, ni donacija, ni kredit. Spasioc se ne pojavljuje već se obrazuje. Uzdati se u spas bilo koje vrste, vjerujući, bez djelovanja isto je kao i djelovati bez vjerovanja. Samo znanje donosi napredak svake vrste.
eTrafika.net – Marko Šuka