Izgleda da kod nas nije svaka tišina ista. Kada ćute ugledni profesori, to je u redu, kada ćute sindikati, to je u redu, kada ćute penzioneri, to je u redu, kada ćute studenti, i to je u redu, ali kada ćuti jedna djevojka u jednom gradu na sred trga – e to već nije u redu.
Iskreno, ne interesuje me konkretan povod zašto je jedna djevojka odlučila da ode na sred trga u Prijedoru i da tamo ćuti, ne interesuje me da li joj je to ‚‚diplomski rad”, kako čaršija priča, da li je to njen protest protiv raspadanja društva, ekonomske krize, nezaposlenosti ili čega već. Ne. Ono što mi je privuklo pažnju jeste brzina kojom se na portalima, a i u ostalim medijima, proširila vijest o ‚‚misterioznoj djevojci koja ćuti”, o ‚‚živom kipu u Prijedoru”.
Potreba za mistifikacijom događaja je dio naše kulture, u kojoj podsvjesno igra veliku ulogu, što se i pokazalo u ključnim istorijskim događajima, prelomnim za našu istoriju. Prosto se hranimo tajanstvenošču i misterijom, hranimo se iracionalnim i neobjašnjivim. Razumne odluke su prava rijetkost u istoriji srpskog naroda, a i ono malo što smo ih imali predstavljaju nam sramotu i trudimo se izbrisati ih ili ih se javno odreći. Ali nije o tome sada riječ.
Kada je već svako sebi dao za pravo da javno priča i piše o svim mogućim stvarima i problemima (kao i sam autor ovog teksta, uostalom), djevojka koja je odlučila da o svemu tome javno ćuti predstavlja pravo ‚‚osvježenje” i materijal za novinare i narodne mase. Pitanje je da li će njena tišina biti glasnija od nečijih slova, ili izgovorenih riječi i prizvati nas pameti? Mislim da neće. Ovaj narod se pokazao kao dobar i sposoban kada dođe bura, kada dođu vremena da se mora djelovati brzo i odlučno, međutim, nakon tolikih oluja još uvijek nismo naučili da osluškujemo onu tišinu koja joj prethodi, niti se znamo snaći u vremenima kada se bura smiri.
U njenom ćutanju možemo prepoznati, ako to hoćemo, naravno, poražavajuću činjenicu da se u ovoj državi već godinama sistematski ćuti, i to nezavisno od toga koja je partija na vlasti, dresirani smo da ćutimo, i u tome se očituje neka vrsta kolektivnog mazohizma i servilnosti. Čaršija će možda i ismijati djevojku koja ćuti, ali neće ismijati univerzitetske profesore, vođe sindikata, takozvane i samozvane akademike i slične parazite. Ali zato i jeste čaršija. I nemojte misliti da ćete bježeći u Banjaluku pobjeći od čaršije i doći u ‚‚veliki grad”. Naprotiv, ubrzo ćete se uvjeriti da je provincijski duh isti i ovdje, i u Prijedoru, i u Bijeljini, i bilo gdje u ovoj državi, samo je u većem gradu lakše od njega pobjeći. Ali od njega ne treba bježati, njega se treba uništiti.
Njen performans će se vjerovatno brzo završiti i mi ćemo još brže zaboraviti i nju i njeno ćutanje, naći ćemo već neku novu zanimaciju da popunimo prazne dane i sate dosade, ali nećemo ništa naučiti iz ovoga. Ne znam i ne interesuje me, kao što rekoh, kakve su njene namjere, i ako se ispostavi da je ona imala sasvim drugi cilj, to je njena stvar, moje je da ukažem na činjenicu da ne ćuti samo ona, nego da ćute mnogi koji ne bi smjeli da ćute i da to nikome nije interesantno.
Najglasnija tišina u posljednjih nekoliko godina proći će kao što prolaze sezonski turbo-folk hitovi, zabaviće nas na neko vrijeme i odvući nam pažnju, ali poenta je, kao i obično u potpunosti promašena. Naši razgovori su prazne riječi i nebitne teme, naše ćutanje je zlokobna, strahom ispunjena tišina.
eTrafika.net – Vojislav Savić