Nesporna je istina da iz Hercegovine dolazi veliki broj učenih glava u našem narodu, koji se nakon rođenja i ranog djetinjstva otisnu u svijet u potrazi za boljim životom i plodnijom zemljom, naprave velike stvari i visoko se uspnu na društvenoj ljestvici, ali se opet rado vraćaju svom kamenu i oskudici, onome što ih je istovremeno otjeralo odatle, ali i načinilo ih tako snalažljivim i pronicljivim.
Istočna Hercegovina, ili, u kontekstu Republike Srpske, jedna jedina Hercegovina, već duži niz godina rapidno gubi stanovništvo, privreda sve dublje tone, a budućnost joj postaje sve neizvjesnija. Može se reći i da je situacija skoro identična u kompletnom istočnom dijelu RS, ne samo u Hercegovini, jer od Trebinja do Bijeljine smjenjuju se loše i gore, bez ikakvih vidljivih znakova da će se situacija uskoro promijeniti i pokazati neke srećnije parametre. Jedino što još može udahnuti život jednom regionu koji odumire jeste pokušaj da se iskoriste turistički kapaciteti na potezu Mokra Gora-Višegrad-Romanija-Jahorina, mada i nacionalni park na Sutjesci ima zaista mnogo toga da ponudi.
Loše privatizacije, namješteni tenderi i jeftine provincijske korupcionaške ublehe, zajedno sa inostranim ili domaćim kvazi-investitorima, uništile su do temelja sva preduzeća koja su iole valjala i od kojih se moglo bilo šta napraviti da se privreda barem malo oporavi. Nema mjesta u kojem nećete čuti pregršt priča o tome ‚‚koliko je tu nekada fabrika radilo”. Život u oba dijela RS uvjerio me da definitivno ne misle isto ljudi u Banjaluci i ljudi na Palama, jednostavno, nije ista percepcija ni sadašnjosti, ni prošlosti, ni budućnosti, a sjetimo se samo unutarsrpskog sukoba u Klašnicama 1997. godine, koji je danas svojevrsna tabu tema u domaćem medijskom prostoru.
Nakon što je umjesto Istočnog Sarajeva administrativni centar RS-a postala Banjaluka, kao brojčano veći i politički značajniji grad, kao da je počelo prećutno ignorisanje istočnog dijela, kako politički, tako i ekonomski. Ovaj entitet i liči na nešto ako čovjek putuje od Banjaluke ka Bijeljini (i to treba uzeti sa velikom rezervom), ali čim prođete Zvornik, očituje vam se ona teza o ‚‚bogatom sjeveru i siromašnom jugu”. Razlike su i geografske prirode. Blizina Banjaluke Hrvatskoj (pa i Evropi) ima svoju cijenu, čiju visinu možemo vidjeti i u ponašanju ljudi, i u navikama i shvatanjima, pa sve do samog jezika i riječi koje se koriste, i to nije ništa nenormalno ili nešto što treba anatemisati. Istočna Bosna je prije rata bila većinski bošnjačka, dok danas većinu čine Srbi, uglavnom lokalni, te raseljena lica iz Sarajeva i okoline, kao i srednje Bosne. Naravno, sve to ne mora da znači da je Banjaluka ‚‚evropskija” ili da je Istočno Sarajevo ‚‚orijentalnije”, jer se elementi i jedne i druge kulture mogu identifikovati u oba regiona. Problem i jeste, na neki način, u tome što se upravo ta granica između dvije civilizacije već nekoliko vijekova šeta tamo-amo po Balkanu, tako da je i danas teško utvrditi gdje se ona tačno nalazi.
Elem, kao i čitav istočni dio, tako i Hercegovina nema ništa značajno čime bi se mogla pohvaliti, a da je izgrađeno nakon rata. Osim Trebinja, koje ima svoje turističke potencijale, i Gacka, koje ima termoelektranu, nijedna druga opština nema sredstvo kojim bi privoljela stanovništvo da tu ostane i da se razvija. Zemlja škrta, investitori nezainteresovani, narod mrzovoljan, a država gluva, slijepa i pasivna, tj. bar je takva bila do prije tri godine, otprilike, kada su se stvari počele kretati bar malo na bolje. Posmatrano izdvojeno, ni zapadni dio RS-a se ne može pohvaliti sjanim prilikama, naprotiv, ali u odnosu na istočni dio, situacija je neuporedivo bolja.
Međutim, kako vrijeme odmiče tako i stanovništvo shvata da su predizborna obećanja prazna, i da od njih nema ništa, te da se moraju poduzeti neki ozbiljniji koraci da se državnom vrhu pošalje ozbiljna poruka i stavi do znanja da je jako mali broj kapi preostao da se čaša prelije. Nedavna odluka Izvršnog savjeta Saveza opština istočne Hercegovine da se raspiše konkurs za izbor sopstvene zastave, grba i himne svakako nije nešto što je značajno samo po sebi, niti će imati neke posebne posljedice po tamošnji živalj, ali svakako je značajna kao poruka Vladi RS-a, kao akt koji treba da navede rukovodstvo na razmišljanje i preispitivanje dosadašnjeg odnosa prema Hercegovini. Odluku svakako nije podržao načelnik opštine Bileća, iz svima dobro poznatih razloga – stranačka disciplina. Naravno, kao ni SNSD, ni SDS za vrijeme svoje vladavine nije uradio ništa značajno za Hercegovce, tako da sa te pozicije nemaju legitimitet da prigovaraju sadašnjem sastavu Vlade. Tačnije, paradoks je što je baš za vrijeme SDS-a Hercegovina i najviše ekonomski zapostavljena, a na posljednjim lokalnim izborima upravo je ta partija osvojila većinu u skoro svim opštinama.
Šta bi, dakle, bilo Hercegovačko pitanje? U krajnjim instancama, to bi bilo pitanje na koji način spriječiti potencijalnu dezintegraciju Republike Srpske, ako uzmemo kao premisu (ne i moj lični stav) da je srpski narod želi očuvati i živjeti u njoj, pa čak i u okviru Bosne i Hercegovine, dezintegraciju koja se čini kao nužna posljedica ako se ovako nastavi u budućnosti. Nacija, narod, pa i država nisu neka božanska proviđenja, nedodirljiva i neuništiva, ne, te kategorije svoje postojanje duguju potrebi ljudi da se zaštite i unaprijede životne uslove, i dok god služe svrsi koja im daje život, one će i postojati, kada prestanu, nestaće i urušiće se iznutra ili će biti uništene spolja, baš kao i mnoge koje su se smjenjivale na pozornici ljudske istorije.
Hecegovačko pitanje je i kako uvjeriti narod da nije jedini cilj izgraditi Banjaluku i zbrinuti Banjalučane, i ne samo uvjeriti, nego i zaista tako postupati. Primjeri koji rade u prilog tome su izgadnja prevoja Čemerno i izgradnja hidroelektrana ‚‚Dabar”, jedan zaista kapitalan projekat koji bi, pored političkih poena vladajućoj partiji, mogao donijeti i stvarnu korist narodu koji tamo živi (još samo da se Hercegovci dogovore gdje će biti središte – Berkovići, Nevesinje, Bileća…?). Tih 250 miliona KM koje će kroz ova dva projekta ući u Hercegovinu nisu nešto nerealno, to su vrlo konkretne aktivnosti koje će ubrzo dati svoje rezultate, ali na tome se ne treba zaustaviti, neophodno je krenuti dalje i integrisati kompletan istočni dio. Kada je u pitanju istočna Bosna, velike nade se polažu u Andrićgrad, i to sa razlogom, moram priznati, jer to je projekat koji bi takođe mogao biti od značaja prvenstveno za Višegrad, ali i za čitavu sarajevsko-romanijsku regiju, naročito ukoliko se smisleno, i donekle tematski, poveže sa etno-selom na Romaniji, čija je izgradnja najavljena, i Jahorinom, na koju ne treba previše trošiti riječi.
Srbi iz Hercegovine su tokom istorije dali veliki doprinos svome narodu, kako ratničkim vještinama, tako i radom u nauci, koju Hercegovci tako neobično vole. Ko god je studirao zna da su rijetki oni Hercegovci koji nisu upisani fakultet priveli kraju, a veliki je i broj onih koji su stigli do najviših zvanja u akademskoj zajednici. Vijekovima živeći u zemlji od koje plodove moraš doslovno otimati, naučili su se kako biti snalažljivi i znaju cijeniti knjige i nauku, možda više no oni koji žive u geografski srećnijim područjima, ali to ne mora nužno biti slučaj, naravno.
Hercegovini moramo dati mjesto koje zaslužuje, i to ne smije ostati samo na riječima i odavanjem počasti za zasluge iz prošlosti, neophodna je i politička i ekonomska podrška, ako smo već prihvatili da živimo u ovakvom sistemu, u kojem bez međusobne sprege politike i ekonomije nema ni života, ni budućnosti.
eTrafika.net – Vojislav Savić