Deset pravila za srećan život. Pa još deset za uspješan život. Pa još deset za dug život. Daj, natoči mi još deset za jedan čaroban život! A kako živjeti jedan normalan, sasvim običan život? Donosi vam jedna obična Jelena iz svog, centralno zgrijanog, običnog doma.
1. Ne ubij čo'eka.
Ne zato što ćeš vrlo izvjesno završiti iza rešetaka jer je riječ o teškom krivičnom djelu (studirah ja pravo) no zato što naprosto „ko si pa TI da biraš i presuđuješ ko ima pravo, a ko ne da egzistira i živi u ovozemaljskoj zajednici smrtnika?“. Aman, baš niko.
Još jedna karika u nizu ljudske prolaznosti, brojka na listama nataliteta i mortaliteta (primarno spominjanih u godišnjim populacionim izvještajima i medijskim prilozima o porodicama sa dva'estoro čeljadi) te običan grešnik u nemogućnosti da povuče jasnu crtu pri određivanju dobra i zla u sebi, a kamoli u drugim.
2. Ne budi uspavane ljepotane i ljepotice.
Tvoja ornost da zgrabiš dvije sreće je samo tvoja. Hvale vrijedna i djelimično inspirativna. Ali samo tvoja. Poštuj tuđu nesposobnost i nevoljnost da prevari zoru jer kako moje neformalno istraživanje pokazuje, većina smo u aktuelnim društvenim krugovima. Osim u vanredno-urgentnim slučajevima (ispit, požar u kući ili smrt krave) ne pokušavaj „suptilnim“ otvaranjem i zatvaranjem vrata, pomjeranjem stvari koje inače nikada ne dotičeš ili još „suptilnijim“ paljenjem svijetla ili dizanjem roletni da uzurpiraš častan narod u časovima blaženog spokoja, rapsodije snova i odsustva briga. I ne, komentar kadra „spavaćeš kad umreš!“ ne mogu da uvažim kao validan. Spava mi se sada i ovdje, a ne pod crnom zemljom. Kome je do dizanja iz milosti i sigurnosti jednog kreveta (za čiju bi kreaciju tvorcu uručila Nobela!), taj će naviti prokleti alarm! I mrziće i proklinjaće zvuk istog svaki Božji dan, ali neće tebe (poznanika, partnera, prolaznika, ko god da si…) a to je svakako poželjnija alternativa, zar ne?
3. Ne sudi, grešniče.
TO što TI ne shvataš i ne uočavaš smislenost u određenim postupcima jednako određenih ljudskih jedinki, ne znači da je ta smislenost nepostojeća.
TO što TI ne odobravaš određen način života jednako određenih ljudskih jedinki, ne znači da je takav način života neispravan.
TO što si TI dovoljno zainteresovan da guraš svoj osuđivačko-hejterski nos u svačija posla, ali nedovoljno zainteresovan da popričaš kao čovjek (ili žena) sa ljudima čiji te pos'o (ne)dotiče i saznaš, a možda i shvatiš razloge, smislenost i načine razmišljanja isith je odista samo TVOJ problem.
Problem, ako pod problemom podrazumijevamo percepciju tvog lika kao konzerve neliberalnog oblika i neljudskog čepa. Ako…
Ko sam pa JA da ti sudim?
I ja ne shvatam mnogo toga, ali pitam. Tek nedavno sam shvatila značaj sporta u životu predstavnika muškog roda i pola. U materiju sam ulazila do momenta kada me istinski pogodio poraz Borussia Dortmunda i kada sam priznala sebi da nikad (za nikad) neću moći da prepoznam penal.
4. Ne postavljaj glupa pitanja.
Uprkos godinama provedenim u klupama formalne edukacije i neiscrpnim pokušajima da prihvatim koncept nepostojanja glupih pitanja te isključivog postojanja glupih odgovora, naprosto ne mogu da se usaglasim sa idejom koja podržava ispravnost postavljanja pitanja radi postavljanja pitanja (I l'art pour l'art je prop'o s razlogom) te postavljanja pitanja na koja odgovor možeš da pronađeš jednim klikom, jednim pogledom na svijet oko sebe ili jednim (samo jednim) ulaskom u biblioteku.
Primjer na primjer: Ne znaš koji je glavni grad republike Francuske. To je sasvim o-ke-j. Ne znaju ni Parižani da Srbi egzistiraju na mapi Bosne i Hercegovine, ali ovakvo jedno pitanje zaista ne bi trebalo da postaviš javno. Mi, Srbi, smo, kao što znadeš, iznimno opterećeni opštom kulturom kao slamkom spasa u borbi za očuvanjem identiteta te bi zaista bilo o-ke-j da držimo neki nivo na ovom polju, majku mu!
5. Ne pišaj po sirotinji.
Meni je istinski za pohvalu i divljenje što je tvoj ćaća (ili eventualno đed) sišao s brda u dol u kaljavim bucama i žuljevitih ruku te krvničkim radom oborio gracke, kapitalistički obojene, vrhove uspjeha. Nisam sarkastična, majčinog mi Lauša. Poštujem radan seljački rod i porod. Ali ne poštujem sinove i šćeri dotičnih koji tuđe zarađen novac prosipaju u uzaludan život i rasipaju šakom i kapom, javno i galantno, bahato i bezobrazno.
Pazi, nisam ljubomorna niti sam zavidna. Nemam ja ništa protiv persona kojima je kašika dolara upala u med materijalizma, ali imam nešto protiv onih koji omalovažavaju i podsmijavaju se onim koji ni za ‘ljeba nemaju, onih koji bahate i bezobrazne količine obrtnika modernog doba ne dijele sa ubogim i društveno osakaćenim, onih koji istinski vjeruju da ih para (iz pakla izašla) čini boljim, većim i višim od ostatka naroda. Para te može učiniti materijalno većim i višim. Ne kulturno. Ne istorijski. Ne duhovno. Ne moralno. Ne vrijednosno. Ne suštinski.
Imaj ti, brala, ali ako već ne misliš udijeliti dinar čovjeku na ulici, sačuvaj svoje pišanje za svoju kuću i sebi slične. Svoj ti pos'o.
6. Ne drami.
Pa kaže: „Bitch, you have more issues than Vogue“. Imam ih na izvoz, da se razumijemo. Ali zdravorazumsko poimanje „problema“ jeste sljedeće: Svi ih imamo. Svi živimo sa i u njima. Svi imamo „drame“, životne tragedije koje su nas obilježile, oživjele, umrtvile, sastavile ili rastavile. Svi. Sve i jedan je*eni sisar. Korišćenje „problema“ kao izgovora i opravdanja za svaku grešku i svaku nevoljnost da zaista nešto učiniš u ovom je*enom životu te očekivanje da ćeš zbog tvojih problema zadobiti sažaljenje i blagost od ostatka svijeta – komotno sačuvaj za neki drugi život. A kad ti u glavi zasija „mene niko ne razumije“, „moji problemi su nerješivi“, sjeti se da će samo ove godine 195 000 000 djece da umre od gladi. Toliko o Vogue-u, bitch.
7. Ne zaboravi da je karma kurva sklona bumerang potezima.
Što ti meni, to neko drugi tebi.
Što ja tebi, to neko drugi meni.
Bez perverznih asocijacija, moliću.
Univerzalna, dobro znana istina života je: „Što zapakuješ drugom, doći će ti kad tad na adresu u vidu mazohističko-sadističkog paketa pečatiranog od strane sudbine, a ovjerenog od onog gore ili nekog ovdje dolje koga je onaj gore zadužio za administrativna posla“.
8. Ne↔moj da neKoristiš svoju glavu, bokte!
Uči školu, sine, jer kako kaže moja mama: „Ne dozvoli sebi da ti tamo neki Indijanac krade posao!“.
Misli svojom glavom jer kako kažem ja: „Ko će ako nećeš ti?“.
Zbog sebe. Ne zbog ovih ili onih. Zbog sebe.
9. Ne precjenjuj sebe. Ne potcjenjuj druge.
Kad potcjenjom budeš čistio cipele i donosio kafe, precjenjena ruka će ti uručiti dvije disciplinsko-vaspitne i znaćeš o čemu zborim.
10. Reci „da“ životu“
Previše je pravila za ovaj jedan život. Previše je zapovijesti i zakona za ovu jedinstvenu priliku postojanja. Previše je vodiča i smjernica. Odista previše…
Odveć dugo smo osuđeni na hodanje u lancima socijalnih i političkih normi. Odveć dugo živimo programirane živote, projekcije tuđih zamisli i želja. Odveć dugo živimo tuđe, a ne svoje živote.
Previše često kažemo „ne“, a žudimo da guknemo „da“ jer se bojimo.
Bojimo se sebe, bojimo se drugih, bojimo se pronalaska sebe u drugim.
Bojimo se postavljanja pitanja, bojimo se dobijanja odgovora.
Bojimo se akcije, ali i reakcije.
Bojimo se grijeha.
Bojimo se prošlosti, bojimo se sadašnjosti, a i budućnosti.
„A trebalo je živjeti…“
P.S. I dalje stojim čvrsto pri zapovijesti broj dva.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković