„All animals are equal, but some animals are more equal than others“, pročita mi Brienz, milo meksikansko djevojče.
Brienz trenutno čita „Životinjsku farmu“ Džorža Orvela, štivo koje se našlo na nemalom broju zvaničnih i nezvaničnih lista „najboljih knjiga svih vremena“ i „knjiga koje morati pročitati prije no odapnete“. Ja je nisam označila na svojoj listi knjigoljublja. No ova jedna rečenica je i više nego dovoljan razlog da to učinim.
Jer alegorija mi prija. Alegorija – uvijanje istina u maštovito klupko sarkazma, cinizma i ironije. Poigravanje sa istinom, sa realnošću…sa životom.
Brienz vješto uvija svoju milost u naručje sarkazma. Brienz je oštra i direktna u iznošenju svojih uvjerenja i predočavanju svojih namjera i planova. Brienz nije opterećena javnim mnjenjem. Brienz boli ona stvar šta ti, čitaoče, misliš o njoj.
Brienz je svoja.
Dosta smo slične.
No, istina je da je Brienz karakterno jača od mene. Istina je da je Brienz sigurnija u moć svoje individualnosti i protektivnija prema svom ličnom integritetu. Istina je da je Brienz vidjela, osjetila, proživjela i preživjela više od mene, jedne obične Jelene.
Istina je da je Brienz niža od mene. Za cijelu jednu glavu. A i umiljatija je, priznajem. Ja nosim sa sobom i oko sebe infamozni kineski zid. I Brienz je starija od mene. Ne mnogo. Tri godine.
Ali istina nije i ne može da bude da je Brienz jednakija od mene. Ni Brienz se ne bi mogla usaglasiti sa tom izjavom.
Milo meksikansko djevojče i jedna obična Jelena su odista isuviše slične da ne bi bile jednake. Mlade, djevojke namučene i opterećene istim životnim dilemama, praktikantkinje i turistkinje, avanturističkog duha i ne sasvim čiste duše, ali prevashodno…
Ljudska bića.
Brienz i Jelena su stvorenja koja sisaju, dišu i razmišljaju, tvorevine sazdane od istog građevinskog materijala, klupka spletena od istih poriva i pobuda, jedinjena složenog hemijskog sastava i materije koje posjeduju mašinu čudne boje, još čudnijeg oblika i najčudnijeg mehanizma rada.
Srce.
Brienz će reći: „Hola! Cómo estás?“. Jelena će vrlo vjerovatno suknuti samo: „Đes?“.
Ali ona i Brienz će i dalje biti jednake.
Brienz dolazi iz dalekog, prekookeanskog, „Yo soy tu madre“ Meksika. Jelena dolazi „izBosne“.
Ali ona i Brienz su i dalje jednake.
Jer jednakost ne znači istost, no uvažavanje različitosti. Uvažavanje i uživanje u različitostima. Različitostima koje su stvorene, odgojene i njegovane od strane ljudske vrste. Različitostima koje neumorno pokušavaju da nas udalje od esencijalne osnove ljudskog postojanja – čovječnosti, ljudskosti, humanosti, od dara koji nas diferencira ne samo od svih predstavnika sisara, no i od svake ovozemaljske žive pojave i prikaze. Različitostima kojim se hranimo kad izgubimo životnu energiju i kad skrenemo na putu potrage za sobom.
Jer koliko sam ja u svoje 22 godine vidjela, svi ljudi su jednaki. Različiti, a jednaki.
Katolik, „grobar“ i „peder“ se kreću u jednakoj „ljudskoj“ koži, dišu i uzdišu jednakim „ljudskim“ plućima, pulsiraju jednakim „ljudskim“ srcem te seru i pišaju u jednakom „ljudskom“ maniru.
Zar ne?
Ko je onda jednakiji od njih?
Znam, izgubljeni sanjar i iluzorna budala sam ja kad vjerujem da će generalni štrajk humanosti biti obustavljen riječima.
No, meni prija odbacivanje istine i realnosti života.
Meni prija živjeti u uvjerenju da smo moja Brienz i ja jednake.
Smještene u kutije nacionalnog i religijskog identiteta te ideoloških uvjerenja, kao i ostatak homo sapiensa, da.
Nastanjenje na dva razvučena kraja zemaljske kugle, da.
Različite visine i gramaže, da.
Karakterno slične, ali ne i identične, da.
Ali jednake.
Jer Brienz je čovjek. Prije svega. Poslije svega. Sada i uvijek.
Jelena je izBosne, ali i ona je samo čovjek.
Sutra ću početi da čitam knjigu.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković