Dragi (jer poštovan nisi) Umetniče,
Sticajem nezahvalnih životnih okolnosti, oličenih u nužnosti sređivanja sopstvene sobe, u rukama mi se našla knjiga „Likovna kultura“, štivo koje je društveno-jezički smjer banjalučke Gimnazije obrađivao četiri godine na časovima kod Štrumfete. Ne znaš ti, Umetniče, ko je Štrumfeta (Jer tobože, Umetnik si, što bi ti trebalo ama bilo koga da znaš? Tebe svi ima da znaju, ti ne moraš nikog!), ali to je tvoj problem. Od nje si odista mogao mnogo da naučiš jer iako se knjiga koja je mnogima zadala muke naziva „Likovna kultura“, profesorka nam je primarno i suštinski predavala istoriju umjetnosti. I iako u razrednoj manjini, istinski sam uživala u njenim časovima. Počinjem da ti dosađujem, zar ne? Izvini, oprosti, vraćam se na razlog svog pisanja.
Dakle, u TOJ knjizi pronađoh i tebe. Na posljednjim stranicama koje pokrivaju postmodernu nazovi umjetnost te kroz koje se prožima riječ „koncept“, skup slova nejasan i samom tvorcu. Tvoje remek djelo je prosvijetlilo smrtnost hartije Anekog formata. Koncept tvog izražavanja je odista hvale vrijedan, ali prije no nastavim da ti bildam ego, voljela bih da te priupitam koju.
Remek djelo koje si trijumfalno ostavio u nasljeđe čovječanstu te koje me inspirisalo da ti se zvanično obratim nosi naziv „Crni krug na bijelom platnu“. Zagledah se duboko (jer sam po prirodi sklona detaljnim analizama) i ugledah, vjerovao ili ne, crni krug na bijelom platnu. Platno je bijelo, nema sumnje, osim ako u štampariji nije načinjena kakva tehnička greška. I krug je, Veselke mi moje, crn. Baš kako si opisao. Baš kako si zamislio. Baš kako si vizionarski usinuo svoj umjetnički izražaj.
No, kako svaka priča mora imati zaplet…
U momentu kada shvatih (vizionarski) da je krug odista samo krug, a platno, eto ti ga, PLATNO, zapitah se koji je meni. Izvini, oprosti, na slengovskom izražavanju. Ja sam samo jedna obična Jelena, laik u svijetu društvenih i političkih zbivanja. Gledala sam i gledala, okretala knjigu naopačke, posmatrala je iz različitih uglova, ali ne progledah, moj ti Umetniče. Mislim se „Je l’, Štrumfeta, šta sam ja to četiri godine učila, a?“
Ali svaka priča ima i kulminaciju, zar ne?
Krenuh da listam knjigu unazad i stranicu po stranicu, novi svijetovi se počeše otkrivati pred mojim laičkim očima. Degaove balerine pokrenuše tijela običnih smrtnika, Delakroova sloboda povede ubogi narod, Velaskezove djevojčice probudiše duh evropskog slikarskog platna, Botičelijeva Venera se rodi, a Da Vinčijeva večera nas sve preporodi. Osjetih emociju i žar umjetnika, prepoznah poruku koju je talentovana ruka ostavila u amanet ljudskom soju, nestadoh u strahopoštovanju i zaključih da nije do mene, a ni do Štumfete.
Do tebe je.
Dao si sebi za pravo da se smatraš umjetnikom, nadarenim i uzvišenim bićem koje svoj izražaj pretvara u čaroliju boja, osjećaja i misli, bićem koje je svoje cjelokupno postojanje predalo vještini svojih ruku, bićem koje duhom oživljava prošlost, objelodanjuje stvarnost i vizionira budućnost. Dao si sebi previše za pravo. Ti jesi Umetnik, ne sporim ti ja, ali umjetnik – to se ne postaje, to se rađa. Vele neki da svako može i svako zna, trebalo bi ga/ju samo podučiti. Nisam u toj kategoriji nekih. Jedna obična Jelena pristaje da bude samo u kategoriji nekih koji smatraju da se umijeće može klesati, vajati, nadograđivati, oblikovati, ali ne i stvoriti. Kako bi to marketinški tim pivare Lav sročio – „Ili jesi ili nisi“.
A ti nisi. Izvini, Umetniče, ali nisi.
Pazi, pišem ti ja. Pišem mnogo. Pišem iz dubine svog bića. Pišem nekad strasno, nekad jasno, nekad glasno, nekad tiho, nekad mučno. Pišem za sebe, a i za druge. Ali, ne smatram se književnicom. Pravo nošenja ovakvih imeničkih odrednica bi trebalo da postane ekskluzivno, ne misliš li?
Jer, Umetniče, umjetnost je cijeli jedan život. U njoj postaješ i nestaješ. U njoj nalaziš sebe i druge. U njoj živiš i u njoj umireš. Umjetnost je svetost nedostižna svima, oda radosti i jadosti, epopeja smisla i besmisla, sve i ništa.
Zasigurno si čuo da je „The Earth without Art just eh“.
I crni krug na platnu je stvarno samo eh…
Unaprijed zahvalna na neodgovaranju (jer ko sam pa ja da mi Ti odgovoriš?),
Jedna obična Jelena.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković