„Janteloven. I can't really translate you that word it as it's a Danish word, part of Nordic culture, but pretty much it's a ‘law’ that says that you, as an individual, are not better than the rest of us“, reče mi Rasmus. Smiješno ime, zar ne? Iako je moj nepostojeći smisao za humor bio poprilično ubijeđen da su mu roditelji, u nedostatku inpiracije, dali ime po dobro mi znanoj stipendiji Erasmus Mundus, rekoše mi da je Rasmus zapravo često ime za danske dječačiće. Dakle, u nedostatku inspiracije.
Šesti je dan kako sam daleko, u zemlji standarda, principa i zakona sreće, zemlji koju od djetinjstva poimam kao ovozemaljsko oličje raja, zemlji jednostavnosti, lagodnosti i staloženosti. Ja, jedna obična Jelena, pripadam onom zagonetnom tipu ljudskog roda kojeg istinski ispunjavaju sitnice i detalji. Dodir sunca, osmijeh prodavačice, miris kafe.. A tlo kojim koračam je, čini mi se, nastanjeno upravo takvim. Ljudima koji pronalaze sreću u jutarnjoj vožnji biciklom, posmatranju mirnog mora u luci, izležavanju u raznim ćoškovima gradskih četvrti, obojenih starinskim šarmom, te upijanju sunčevih zraka.
Razlog danske sreće, njima znane pod riječju „lykke“, zasigurno svoje utemeljenje pronalazi u idealnom skladu političkih i socijalnih principa, no svoju životnu energiju crpi iz načela mentaliteta. Iako ne odobravam korišćenje reči „mentalitet“ u svrhu opravdavanja i obrazlaganja, moram da učinim presedan. Danci su srećni jer žele da budu srećni i ne vide razlog zašto ne bi bili. Jednostavno.
Prizor koji me odista iznenadio jeste činjenica da neznatan broj kuća i stanova ima roletne na prozorima. Želeći da im sunčev sjaj ranom zorom uroni u mjesto obitavanja, te ne zamarajući se da li će ih komšija vidjeti kako se premenjuvaju, danski prozori su na izvol'te svijetu.
Sa druge strane, pušačku strast i kafoholičarski duh jedne obične Jelene ozbiljno narušavaju cijene ovih poroka, koje se zajedno sa ostatkom prehrambenih i poročnih obroka i napitaka uzdižu do abnormalnih vrhova. Danska sreća se skupo plaća.
Uz džep, danski standardi „deru“ i urođenu mi balkansku čovječnost. „Svoj ti pos'o“ princip je na ovom parčetu Zemaljske kugle doslovno shvaćen i prihvaćen. Svoje, sebi, svom. Iako srčano ljubazni i uslužni po potrebi, Danci odista uvijek i vazdan gledaju samo svoj pos'o.
Svaka priča ima dvije strane medalje. Kako svaka, tako i danska. A kako danska, tako i moja.
No, ja preferiram gledati život kroz ružičaste naočale sa realističkim okvirom i tražiti dobro u zlu te otkrivati ljepotu u svakom ćošku ovozemaljskog postojanja.
U ovih šest dana, samo šest dana boravka u zemlji organske sreće, vidjeh maestralnost ljudske ruke očuvane u muzejskom ruhu, osjetih sunčevu toplinu u stranom mi svijetu, čuh priče vrijedne prepričavanja te pronađoh kombi na kojem velikim slovima stoji ispisan moj, jedne obične Jelene, nadimak. Tad shvatih ljepotu bezviznog režima.
Samo šest dana.
Isuviše liberalna, po mišljenju većine, ja jedna obična Jelena, sam otkrivajući ovaj tuđi svijet i tuđa pravila života, na svakom koraku pronalazila ljude. Da, ljude, obične smrtnike, koji su, iako geografski i kulturološki daleko od serbstva u mene, meni jednaki, ojađeni i usrećeni jednakim životnim glavoboljama i vrijednostima. Janteloven, janteloven… Ni bolji, ni gori. Jednaki.
Sanjar, kakav sam ja, odlučio se da vjeruje da je cijeli svijet more jednakih, a da je na meni, ali i na tebi, čitaoče, da uhvatimo talas i zaplovimo. Jer jedini zakon, kojem se u ovom životu vrijedi bezuslovno pokoriti, je zakon sreće. A ovaj svijet krije kutke sreće i čuva kutije istinskih vrijednosti koje nam niko, do nas samih, neće otkriti i otvoriti.
Ne, nećemo mi, dragi čitaoče, na svakoj kaldrmi pronalaziti sreću. Pronalazićemo dobro i zlo, crno i bijelo, sreću i nesreću. Suze i smijeh. Otkrivaćemo druge, ali i sebe. Ali na smiraju mladalačkog nam doba ćemo, možda bez dinara u džepu, znati da smo bogati. Istinski bogati. Posjedovaćemo bogatstvo unovčeno u poznanstvima, osjećajima, fotografijama obilježenim momentima te lekcijama iz života, a naša mladost će postati priča vrijedna prepričavanja, iskustvo vrijedno doživljavanja, a mi – ljudi vrijedni upoznavanja.
Pomalo sam kliše, znam. U slobodno vrijeme sam sarkastična zlica. Ne znam šta mi se dešava.
Ali nepisano je pravilo da čovjek postaje sentimentalan u tuđini, zar ne?
A Rasmus je stvarno smiješno ime.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković