Kaže meni drug juče: „Gdje ćeš prekosutra?“. Mislim se ja „ne znam gdje ću danas, a kamoli prekosutra“, a onda zbrojih dva i dva, lampice se uključiše i skoro pa genijalno zaključih da je sutra Međunarodni dan rada, u našeg roda i poroda znan kao Međunarodni dan štiljasa i ladne pive.
Valjda je logično da se rad proslavlja neradom, kao nazovi nagrada za maestralna radnička i sindikalna dostignuća izvojevana tokom cijele godine. Valjda.
Jer mi to tako. Koji god se praznik da oskrnaviti, mi damo sve od sebe da to dostojanstveno i strastveno učinimo kako nam i dolikuje. Eto, prođe i Vaskrs, nazovi hrišćanski praznik koji svake godine doseže nove vrhove genijalnosti oličene u još genijalnijim šalama tipa: „Aj se tucamo!“.
Jer valjda narodu treba samo hljeba i igara. Koga briga za vrijednosti, principe i očuvanje sjećanja i tradicije? Arhaični pojmovi odista, a arhaizmu nema mjesta u ovom profinjenom, urbanom dobu brzog života i još bržeg hamburgera.
I eto, sutra ćemo svi da slavimo rad. Da ga veličamo kako najbolje znamo i umijemo. Uz hljeb i igre.
Jer koga briga za prolivenu krv, otekle suze i upekli znoj radničke klase, koja je cijelu eru kapitalizma provela u sukobu sa višom klasom? Jer koga briga za odavanje zahvalnosti i počasti radničkim kolektivima širom svijeta zbog kojih danas ne sjedimo za mašinom od jutra do sutra proklinjući ku*vu sudbinu i ostale svece?
Da se mi razmijemo, ne velim ja, jedna obična Jelena, da su danas radni uslovi na nivou koji dolikuje ovom epohalnom dobu prosvijećenosti te da je radno tržište pijaca sa kvalitetnim voćkama i povrćkama, ali da je bolje nego što je bilo, Boga mi i sveca rada, jeste.
No, ruku na srce moje neradničko, posla baš i nema. Barem ne za sve.
Dakle, opcije za sutra su nam:
1. Oživljavanje garde koja je radnika učinila ljudskim bićem
2. Pobuna – Zašto posla, pobogu, nema?
3. Ćevapčići, kobaje i klipara Nektara (jer je naš), a može i Jelen
Prva opcija ne zvuči baš primamljivo, druga je previše zahtjevna, ali zato je treća i te kako na mjestu.
Jer koga briga što posla nema? Ko to voli da radi?
No, eto, baš prije neki dan gledam braću Jevreje kako gorke suze rone. Holokaust. Još jedna godina prođe, a emocije ostadoše neizmijenjene. Još jedna godine prođe, a braća i dalje dostojanstveno i borbeno prikazuju veliki gubitak svog naroda i čuvaju ga u sjećanju, da se ne ponovi. Znaju ti Jevreji kako da obilježe dan.
A znamo i mi. Ko nije sredio vikendicu za sutra, prihvatljiva je i kežual opcija kraj Vrbasa.
Ja ću da ga proslavim u ritualnom obredu kukanja zbog neplaćenog rada.
#radserodi
eTrafika.net – Jelena Bjelaković