Jedna stvar kojom smo se odavno ponosili kao nacija je naše školstvo. Od malih nogu mogli smo da slušamo priče o “našim ljudima” koji su otišli na Zapad i tamo im pokazali šta je prava inteligencija. Naravno, ne sporim da ovdje ima nadprosječno inteligentnih ljudi, apsolutno ih ima, ali da li je to zahvaljujuci ili uprkos našem sistemu školovanja?
Čisto poređenja radi, prema istraživanjima QS World university rankings, nijedan fakultet sa prostora bivše Jugoslavije ne nalazi se među prvih 500 univerziteta na svijetu. Ljubljanski je između 550. i 600. mjesta, zagrebački između 600. i 650., dok je beogradski ispod 700. pozicije… Ostali nisu na listi… Na Šangajskoj listi je situacija malo bolja. Beogradski univerzitet je između 300. i 400., dok je ljubljanski malo ispred 500. mjesta. Zagrebačkog univerziteta na ovoj listi nema. Na vrhu obje liste dominiraju američki univerziteti. Da, univerziteti one države za čije stanovnike ovdje važi gotovo stereotipno mišljenje da su glupi… Što se te teme tiče, najjednostavniji odgovor daje kratka definicija “Pamet je primijenjena inteligencija”. Sve i da jeste tačno to da su ljudi ovdje inteligentniji od prosječnog Amerikanca, da li mi koristimo tu svoju inteligenciju na najbolji način?
U prvi mah učinilo bi nam se da onda fakulteti ne rade dovoljno dobar posao, međutim da li je problem na tom nivou obrazovanja? Kao i svakom problemu, ovome treba pristupiti od samog korijena, znači od osnovnog obrazovanja. Ono što prvo upada u oko svima koji su prije dovoljno vremena izašli iz školskih klupa, jeste činjenica da djeca danas rade apsolutno isto ono što smo mi radili, a da smo mi radili isto što su radili i naši roditelji. E pa sada, da li je normalno da se plan i program uz manje (slobodno ću reći kozmetičke) promjene i dalje stoji na snazi?
Naravno, noviteta ima, prvenstveno što se tiče učenja stranih jezika ili informatike, ali da li je to na tom nivou na kojem je u razvijenijim državama? Primjera radi, u svoje vrijeme sam informatiku počeo učiti u srednjoj školi. To nije strašno, ali je strašan bio plan i program koji smo učili… Godina je bila 2005., a mi smo i dalje učili programiranje u PASCAL-u. Čisto za slabije upućene, taj programski jezik je svoj vrhunac doživio osamdesetih… Takođe i što se stranih jezika tiče, plan i program je bio manje-više identičan u osnovnoj i srednoj školi (naravno sa razlikom u obimnosti gradiva), i veliko je pitanje da li prvi razred gimnazije treba da ponovo krene od present simple tense. Naravno, to je u slučaju onih koji nisu imali engleski u osnovnoj bilo neophodno, ali da li to zahtijeva da velika većina đaka ponovo vrti istu ploču još četiri godine?
Kao što smo gore naveli, lideri po pitanju visokog obrazovanja su američki univerziteti, a to nije slučajnost. Sistem tu savršeno funkcioniše od malih nogu. Već od prvih školskih koraka svi oni su podijeljeni prema ličnim afinitetima. Jednostavno, ako dijete ima smisao za brojeve, od svoje desete godine ono će biti usmjereno ka tome, iz prostog razloga što tu može da pokaže svoj puni potencijal. Ok, naravno, to dijete možda neće znati da na mapi svijeta pokaže Egipat, možda neće znati šta je mitoza, ali njegovoj budućoj društvenoj funkciji to neće biti ni potrebno. Ono je predodređeno da bude matematičar i taj posao će obavljati dobro jer će se kompletan školski vijek ići u tom smjeru. Sa druge strane, kod nas je gradivo i za osnovce i za srednjoškolce sveobuhvatno. Nevezano za tvoje afinitete ti ćes (primjera radi) i u jezičkoj gimnaziji imati biologiju, hemiju, fiziku, geografiju… Znaćes šta je mitoza, znaćes gdje je Egipat, ali ćes recimo iz engleskog i dalje učiti present simple kao i svaki drugi srednjoškolac u državi… Usled toga nećeš u dovoljnoj mjeri biti usmjeren na svoje buduće zanimanje, a kada sam posljednji put provjerio, to bi trebalo da je poenta školovanja.
Opšta kultura je neophodnost, naravno. Sveobuhvatnost ima svoje pozitivne stvari, ali ipak je sada 21. vijek, a imam osjećaj i dalje da sam se kompletno svoje školovanje pripremao za Slagalicu, a ne za svoju budućnost. Naravno, svako ko bi očekivao renesansu ljudskog duha na univerzitetima je pogriješio u startu, ipak bi do tada trebao već da dobiješ prilično zaokruženu i formiranu individuu,a hiperinflacija fakulteta tome takođe ne pomaže. Nekako smo oduvijek bili slijepi za trendove i u svakoj situaciji smo htjeli da otkrijemo toplu vodu, dok sve što treba da uradimo jeste da pogledamo neke pozitivne stvari i preuzmemo ih. Naravno da se ništa ne može promijeniti preko noći, ali vrijeme je da načinimo makar male korake naprijed, jer budućnost svake države je usko vezana za njeno obrazovanje.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin