Prva olimpijada održana je 1896. godine i jedini put je to bio apolitički i miroljubivi karneval mira. 311 muškaraca, uglavnom studenata koji su bili na vaskršnjem raspustu, iz 13 zemalja takmičilo se deset dana u aprilu.
Olimpijada u Parizu 1900. godine bila je potpuni kontrast prvoj Olimpijadi. Igre su bile jedva primjetan događaj tokom pet mjeseci trajanja Svjetske izložbe u ovom gradu.
Naziv “olimpijada” nigdje se nije koristio, pa sportisti nisu ni znali da su osvojili olimpijske medalje. Plivači su se takmičili u prljavoj Seni, koja je bila toliko hladna da su morali plivati i brže nego što je to bilo u njihovoj moći. Zato je na 220 jardi oboren svjetski rekord za čak 13 sekundi. Trke atletičara su se održavale na 500 metara dugoj ovalnoj, umjesto cilindričnoj, stazi na kojoj je trava bila do pojasa. Maratonci su trčali kroz lavirint uličica u najozloglašenijim pariskim pregrađima, mnogi su se izgubili, a pobjednik je bio lokalni pariski liferant, koji je znao put do cilja.
Na trećoj Olimpijadi u Sent Luisu 1904. godine, zbog daljine i skupog puta, Evropljana skoro da nije ni bilo, pa su Amerikanci pokupili čak 244 medalje, što je i danas, a najvjerovatnije će zuvijek ostati nedostižan rezultat.
Malo je poznato i to da je na ovim Olimpijskim igrama bilo zabranjeno učešće “obojenih sportista”, kao pripadnika “nižih rasa”. Za njih su organizovani “antropološki dani” na kojim je trebalo dokazati njihovu “tjelesnu inferiornost” u odnosu prema bijeloj rasi .
U Londonu 1908. godine dolazi i prvi put do spornih i nesportskih događaja. Ova Olimpijada bila je dodjeljena Italiji, ali je zbog katastrofalne erupcije Vezuva 1906. premjestena u englesku prestonicu.
Uoči otvaranja misteriozno je nestala američka zastava sa olimpijskog stadiona. Domaćini nisu stavili novu, pravdajući se da nisu u mogli naći nijednu odgovarajućih dimenzija. Amerikanci su na svečanom otvaranju protestvovali tako što spuštanjem svoje zastave ka zemlji nisu pozdravili britanskog kralja Edvarda VII. Kralj im je na to okrenuo leđa, stadion je zviždao. Zbog ovog skandala olimpijada se prvi put u svojoj istoriji našla na prvim stranama svjetske štampe.
Nadvijali su se crni ratni oblaci nad evropske imperije, turska carevina bila je u agoniji, pritisnuta do duvara uspjesima oslobodilačkih ratova balkanskih naroda, svijet je bio na pragu prvog globalnog rata, ali olimpijski pokret kao da nije hajao za predstojeće godine razaranja i potresa. Okupljanje svijeta tadašnjeg svjetskog sporta, besprijekorno organizovane od Šveđana, smatra se i danas prvim pravcatim i kompletnim Igrama modernog doba. Prvi put na Igrama svi su kontinenti imali olimpijce.
Igre u Stokholmu predstavljaju model čiste, mirne i moderne olimpijade, trijumf skandinavske efikasnosti. Izdvaja se jedino rusko protivljenje zbog učešća Finske sa svojom zastavom.
Nakon što je dvije godine ranije kajzer Vilhelm I započeo Prvi svjetski rat i nakon odgađanja Igara u Berlinu 1916., Olimpijada u Antverpenu 1920. predstavljala je veoma neobičnu smotru. Poslije četvorogodišnje klanice u Evropi nikom nije bilo ni do kakve sportske ekstravagancije. Nisu pozvane na Igre zemlje poražene u ratu – Njemačka, Austrija, Bugarska, Mađarska i Turska. Takođe, nije učestvovao ni SSSR stvoren 1917. Boljševička vlast Olimpijadu je smatrala buržoaskim hirom, i iz tog razloga SSSR je bojkotovao sve naredne Igre do 1952.
Veliki rat je nizu naroda donio nezavisnost, politička mapa kontinenta bila je znatno izmjenjena i tako se na Igrama našla i Jugoslavija sa svojom fudbalskom reprezentacijom.
Na Igrama u Parizu 1924. Kuberten je pred 60.000 gledalaca izjavio: “Moj posao je završen”, te se povukao iz olimpijskog komiteta.
Francuzi nisu pozvali arhiprotivnika iz Velikog rata Njemce. MOK je smatrao da neće biti problema, ali su se domaćini plašili emotivnog naboja Parižana prema agresorima iz 1914.
1928. u Amsterdamu prvi put se pojavljuju žene na ovom takmičenju, i to u bacanju diska. Problem su predstavljale trke žena na 800 metara jer je većina tvrdila da je to previše za njih. Čak se smatralo da tako dugo trčanje ubrzava starenje kod žena. Zbog toga što su neke takmičarke padale od umora na cilju, sve do 1962. najduža disciplina za žene u atletskom program bila je trka na 200 metara.
Njemačkim sportistima je dozvoljen povratak na borilišta i odmah su, po broju osvojenih medalja, pretekli sve, osim Amerikanaca.
Ponovo zbog ekonomske krize i skupog puta do američke zapadne obale na Igrama u Los Anđelesu 1932. godine učestvovao je najmanji broj sportista još od 1904.
Skoro do samog početka nijedna zemlja nije bila potvrdila učešće. U Americi je interesovanje bilo ravno nuli, a čak je i predsjednik Herbert Huver izjavio: Ovo je glupost, i ja bih bio glupak kada bi učestvovao u tome” .
Ipak, prvi pravi primjer da se ideologizuje sport ali i Olimpijske igre u cilju propagande fašizma uslijedio je četiri godine kasnije, u Njemačkoj na Igrama u Berlinu, o čemu ćemo pisati narednih dana.
eTrafika.net