Izašavši iz te dvadesetogodišnje španske čizme savremene kulture, jedan maturant jedva ako umije da izabere novu špansku čizmu – fakultet. Na njemu ostaje prosječno pet godina. U 26-toj on je jednako čovječanski nezreo, kao dječačić koji svoju igru piljaka pretpostavlja igranju klisa. Jedan grčki petnaestogodišnjak u vrijeme Sokrata bio je nesravnjeno više muškarac nego jedan tridesetogodišnjak našeg vijeka!
Pisao: Borislav Pekić
Reforma školske nastave: ne samo u tehničkom pogledu i opštem sistemu obrazovanja, nego osobito u pogledu gradiva. Savremeni sistem stupnjevitosti bez selekcije pogoduje jedino mediokritetima. Pamet je zapostavljena za račun strpljenja.
Hvale se i nagrađuju osobine robova. Škola postaje ogromna vježbaonica poslušnosti. Znanje koje se u njoj stiče je savršeno beskorisno, ne toliko po svojoj vrsti, koliko po svojoj nekoherentnosti i odsustvu cjeline.
Mozak jednog maturanta liči na komisionu radnju u koju duhovne veličine prošlosti, spale na prosjački štap, ostavljaju na prodaju dragocjenosti svog privatnog života. Svedena na brojeve ili što je još gore posvećena sebi samoj a ne budućnosti, istorija ostavlja isti onaj mučni utisak, koga čovjek dobija čitajući dnevnik neke usjedilice.
Gimnazijalac uči istoriju, to je tačno – ali se nimalo ne uči na istoriji. Zato je ona savršeno beskorisna, u obliku u kome se opisuje. Istorija, međutim, nije poznavanje prošlosti, nego prije svega prolegomena budućnosti i primjenjena etika. Istorija zato mora biti samo pomoćna disciplina “POLITIKE” (u grčkom smislu) i SLIKOVNICA ETIKE.
Što se tiče maternjeg jezike, niko imalo pametan ne sumnja da njegovo školsko učenje zanemaruje ono što je bitno: njegovu praktičnu upotrebu. Maternji bi jezik, osim jedne kratke i bitne gramatičke prolegomene, morao da bude spoj: modernog oratorstva, a to znači SEMANTIKE, vježbanja u LOGICI, DIJALEKTICI (u pozitivnom smislu) i VASPITANJA UMJETNIČKOG UKUSA.
Ja se pitam, međutim, u kakvom savremenom i uopšte u kakvom ukusu mogu jednog čovjeka XX vijeka da vaspitavaju izvjesni pisci tipa Janka Veselinovića, Bogoboja Atanackovića, Joakima Vujića, izvjesne hagiografije ili žitija?
Književnost uopšte morala bi se izuzeti iz maternjeg jezika, najprije radi uklanjanja štetnog patriotizma, a zatim da bi vaspitavala – sklopu čitave umjetnosti čovječanstva – jedan UMJETNIČKI OSJEĆAJ, a ne bibliografsku enciklopedičnost. U svim školskim udžbenicima srpskog jezika koje sam pregledao, svjetskoj književnosti dato je kurzivno mjesto, mjesto najgeneralnijeg uvoda u nacionalne baljezgarije.
Jedan Balzak se tako pojavljuje samo kao lakej koji nam otvara put do Jakova Ignjatovića! Potrebno je uzimati najbolje, a ne naše.
Potrebno je jednom za svagda – a to se odnosi i na toliko prepotentne komunističke internacionaliste, koji su uzjahali Šarca, da objavljuju jugoslovenski rizorđimento i vrijeme strasburške Evropske skupštine – potrebno je jednom za svagda shvatiti da smo dio, a ne cjelina, da ne postoji nikakva nacionalna budućnost, nego samo nacionalna prošlost – koja neka bude poštovana, ali neka bude već jednom mrtva – i da najzad postoji samo jedna Umjetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani svijeta.
Najzad, da razlika između Betovena i Rodena, između Kafke i Rubensa, razlika jednaka između obućara i krojača, nije tolika da dopušta dezintegraciju duha…
Postoji samo jedan predmet, a to je ZANATSTVO. On bi morao da obuhvati sve vidove umjetnosti ne u istorijskom smislu (do đavola, vrlo važno da se zna da se Šekspir rodio u Ejvonu) nego u djelatnom smislu. Slušajte Vagnera, pa makar nikad ne čuli za Bajrojt, gledajte Renoara, pa makar mislili da je bio Sulin savremenik, čitajte Dostojevskog, pa ma ne znali da je njegova literatura izašla iz jame za strijeljanje!
Vremenom će to znanje doći samo od sebe i taj OSJEĆAJ će dobiti svoj sopstveni red. Ako bi istorija obuhvatala sociologiju, ekonomiju i doktrine i sve to u okviru POLITIKE, sve umjetnosti ušle u ZANATSTVO, maternji jezik postao SEMANTIKA – prva i ishodna nauka od svih nauka, da bi se kasnije preobrazila u svoj viši oblik FILOSOFIJU. (Jednu praktičnu filosofiju, a ne pogrebno pojanje u visokom registru.)
Onda bi preostala još samo tri predmeta od interesa: MATEMATIKA, PSIHOLOGIJA i GIMNASTIKA. Svaki od njih obuhvatio bi preostale oblasti buduće ljudske djelatnosti. Škola jednom mora prestati da bude nekrofil na groblju prošlosti.
Psihologija kao nauka o iskustvu, gimnastika kao nauka o snazi, i matematika kao jedina odista radna nauka.
Naše pred-fakultetsko obrazovanje traje danas ravno 12 godina. Prosječna starost maturanata ne prelazi 20 godina. Danas djeca, dvadesetogodišnjaci, još su prije trista godina bili ljudi. Oni su voljeli kao ljudi, tukli se kao ljudi, govorili u parlamentu kao ljudi, vladali kao ljudi, bili poslušni kao ljudi i najzad kao ljudi umirali.
Izašavši iz te dvadesetogodišnje španske čizme savremene kulture, jedan maturant jedva ako umije da izabere novu špansku čizmu – fakultet. Na njemu ostaje prosječno pet godina. U 26-toj on je jednako čovječanski nezreo, kao dječačić koji svoju igru piljaka pretpostavlja igranju klisa. Jedan grčki petnaestogodišnjak u vrijeme Sokrata bio je nesravnjeno više muškarac nego jedan tridesetogodišnjak našeg vijeka!
Demokratija je smatrala da je dovoljno staviti čovječanstvo u skamije, pa da ljudi glasaju za kasapina koji se kandidovao za predsjednika republike. Opšte pravo glasa i jednako obrazovanje za sve – te magične formule parlamentarizma postale su danas isto tako neukusne i demodirane kao šlageri Moris Ševaljea.
Bez selekcije, metodično izvedene, nećemo nikad dobiti intelektualce. Samo vječite đake!
20. avgust 1955.
*Tekst prenosimo sa sajta borislavpekic.com