U posljednje vrijeme na sam pomen riječi korupcija, svako ima mišljenje. Neobično. Ja do prije koju godinu nisam znala ni šta to znači, a onda se, odjednom, ta riječ pojavila u pjesmama, novinama, svakodnevnim razgovorima. Još uvijek nisam otkrila da li prije toga ja samo nisam bila svjesna prisustva korupcije oko mene ili je nje bilo manje.
O korupciji se najčešće pričalo stereotipno. Uvijek se priča, čak postoje i vicevi, o korumpiranim policajcima i doktorima. Svi već vrlo dobro znamo da ako damo dvadeseticu nećemo duvati u aparat za mjerenje postotka alkohola, kada nas zaustavi saobraćajac. Znamo i da je osobi zaposlenoj u državnoj medicinskoj instituciji (zvanoj bolnica, na primjer), najbolje odnijeti teglu domaćeg ajvara, meda ili pekmeza, vunene čarape, ili, u slučaju dubljeg džepa ili, nažalost, veće bolesti, flašu što starijeg Jack Daniel's-a. Ali, ipak, uvijek se čovjek nekako nada da to sve nije baš tako. I onda, naravno, shvati da je u zabludi. Iako je publika na taj komentar umrla od smijeha, u meni je najveći stid za ovu državu izazvao komentar holandskog DJ-a koji je rekao da ga je u BiH zaustavio policajac dok je vozio pijan. On mu je dao 5 evra i policajac ga je pustio. Kaže, u Holandiji bi za isti prekršaj odležao tri godine u zatvoru i platio 10.000 evra. Uzviknuo je: “Volim ovu zemlju”, a ja sam se zamislila.
Prije četiri godine moja sestra je krenula na fakultet. Te godine ja sam se, po prvi put, srela izrazito blisko sa temom fakultet i sa cijelim tim svijetom koji i mene jednog dana čeka. Prije toga, slušala sam priče o fakultetima, studentskim životima, domovima i predavanjima, ali nikada previše detaljno i nikada tako, second hand.
Vjerovatno tih godina počela sam da slušam česte priče o plaćanju ispita i profesora. U starijim društvima o tome se uvijek govorilo sa opuštenim klimanjem glave, kao, svi oni znaju nekoga ko je to uradio. Plaćanje ispita, kupljena diploma? Šta?! Malo sam se raspitala i saznala kako to ide. Nisi naučio za ispit, ili ti nikako ne ide taj predmet i ti lijepo porazgovaraš sa profesorom oko toga da li možete nešto da učinite. Nakon toga ti nekom magijom dobiješ pitanja i odgovore za ispit, već ispunjen test ili samo upisanu ocenu. Uvijek sam se pitala: Ma, kako se, dođavola, usudiš da pitaš profesora da mu platiš? Ili kako on to tebi ponudi? Šta kao, sve vrijeme se ‘neprimjetno’ češeš novčanicom od 500 evra i kad završite razgovor, profesoru, slučajno, dok se rukujete završi komad svima najdražeg papira u ruci?
Oprostite, ja sam se zaletjela. Pričam o ispitima, a nisam spomenula da se treba nekako i upisati na fakultet. Naravno, za upis na fakultet je najbitniji prosjek u školi i uspjeh na prijemnom. Ali, kako se, onda, na prvom danu fakulteta pojavi makar dvoje-troje više ljudi nego što su primali, i od kojih, kroz priču saznaš da su imali 2,00 prosjek u školi? Čekaj, čekaj… I na budžetu su? Mora da su se nevjerovatno genijalnim pokazali na prijemnom…. Uh da, ni tamo ih niste vidjeli? Zaista neobično. Porazgovarajte malo sa njima. Obećavam da su im roditelji doktori, političari, profesori…
Znam neviđeno siguran primjer ‘veze’ i korupcije. Na prijemnom sam uočila djevojku sa čudnim prezimenom i dodala je u prijatelje na Facebook. Kada je izašla lista primljenih kandidata, ona je bila makar 20 mjesta ispod crte. Znam da se lista nije proširivala, a ona je 10 dana poslije na Facebook okačila da studira na tom fakultetu.
Sve se češće pitam kako je došlo do ovoga. Šta se desilo? Jesu li profesori postali pohlepniji ili studenti naivniji? Da li je plaćanje linija manjeg otpora? Profesorima, da zarade preko plate, studentima, da manje uče? Ne vrijedi razmišljati čiji su razlozi jači, grijeh je isti. Vjerujem da je razlog plaćanja strah. U vrijeme današnjih finansijskih okolnosti, pritisak na završavanje fakulteta je sve veći. Sve se mora postići što prije i što bolje jer se vjeruje da će tako biti posla.
Ali, ko je kriv?
Znate li ko? Ja. Da, upravo ja. Ja prouzrokujem korupcijski sistem i tjeram ga da raste. Da, da, baš ja. Znate li zašto? Zato što nisam prijavila gore pomenuti primer.
(eTrafika.net – Tamara Karanović)