Ali to nije razlog za plakanje.

Malo šta i jeste sasvim validan i legitiman razlog za plakanje. Racionalnom umu je jasno da kapi slankaste vode koja teče niz obraze nisu podobne za rješavanje ozbiljnih životnih problema ili ozbiljnog problema zvanog život.

Osim ako te kapi klize niz obraz uzrasta 0 – 6 godina. Te suze imaju jasan cilj i rijetko kada omanu u ostvarivanju istog. Granica uzrasta kojem je dozvoljeno da atakuje i dobija bitke koristeći suze kao oružje se, svakako, može pomjeriti, ali vjerujem da je opšte prihvaćeno da si i da imaš pravo da budeš kmezavo dijete dok ne izađeš iz kuće sa frižiderom na leđima i zakoračiš u poglavlje zvano „piši, Milijana, propašćeš“, a poznato i pod nazivom „ja sam svoje škole završio/la“.

Kako bilo, zna se da odrasli iliti mi – veliki – ne plačemo. Društvena norma će nam (is)tolerisati da oslobodimo brane rijeka suza u fizičkoj izolovanosti sopstvenog postojanja. Društvena norma će nam dopustiti i da na velikim srpskim manifestacijama, svadbi i sahrani, pokažemo emociju kroz svoje oči i doslovno učinimo oči ogledalima svoje duše. Društvena norma će nam odobriti još pokoji ekces, praćen opravdanjem „omaklo se“ ili iznimnom dozom narodnog nam lijeka – alkohola.

Moram da priznam da je „suzna dogma“ nepravednija i surovija prema muškom nego ženskom rodu i polu jer, jelte, svak’ zna da prava muškarčina ne plače. Žena je, shodno opštim mitovima, a) luda i sklona dramatizovanju života i b) osjetljivije i znatno emotivnije prirode te njena suza pronalazi utočište u generalnim stereotipima i psihološkim kvazi-mantrama. Muškarčeva suza, pak, ne. Adamovi kultovi mu brane da osjeća i da pokaže svoju emociju svijetu, da otkrije svoju čovječnost ljudima oko sebe.

Priča o plakanju je još samo jedan u nizu narativa koji nas podsjećaju da, zarobljeni lažnim idealima i vrijednostima i u potrazi za nečim višim i boljim od ovog sasvim običnog života, postepeno zaboravljamo ko smo mi zaista. I, još gore, stidimo se toga što jesmo. Sramota nas je naše čovječnosti. Sramota nas je naše sposobnosti da osjećamo svoju bol tijelom i duhom, dijela naših bića koji nas izdvaja od svih drugih oblika postojanja, fragmenta naše duše koji nas čini jednakima. Ne istima, ali jednakima. Jednako smrtnim. Jednako bolnim. Jednako ljudskim.

I, da, malo šta je istinski dobar razlog za plakanje.

I, ne, puštanje suze neće pomoći rješavanju istinski dobrog razloga za plakanje.

Ali, da, izbacivanje bola na oči nam pomaže jer nas oslobađa. Bola koji nosimo u sebi i sa sobom. Bola koji jede naše biće i grize njegove komade. Bola koji se rve sa životom ku*vom. Bola koji nas podsjeća na sve propuštene šanse i izgubljene dane. Bola koji je nerijetko jedina iskrena emocija. Bola koji boli. Oslobađa nas barem parčeta ove musake boli.

A je*e nas, nas – velike – to što smo naučeni da je pokazivanje čovječnosti i pokazivanje emocije znak slabosti, medaljon plačipi*ke te obilježje pripadnika niže rase nižeg reda. I je*e nas i to što, kako starimo, sve racionalnije i realnije posmatramo svijet, gomilajući litre i litre boli u sebi, a nemajući pravo niti hrabrost da pustimo branu, da otresemo barem dio bolne boli i očistimo prljave uglove moždanog tavana.

Je*e nas. Stvarno.

Ali najviše nas je*e to što, čak i kada se okuražimo da pređemo granicu bola i pustimo ga na carini suza, carinik će nas, bilo zamoliti da izađemo iz ovog auta tuge, bilo misaono konstatovati da „to naše“ nije dovoljno dobar razlog za prijavu.

Ruku na srce, ruku na mozak, jedini dobar razlog za prijavu bola cariniku je nemanje vize za bolji život.

No, kako bilo, suza liječi. I trebalo bi je, kao terapiju, povremeno uvoditi u bolest života. I trebalo bi je prihvatiti, kao medicinski odobrenu drogu koja pacijenta odvodi u lavirinte transa, a potom vraća na stazu prihvatanja i suočavanja sa realnošću.

Jer iako se čovjek navikne na svoju, a i na bol voljenih, ona i dalje boli. I valjalo bi je kanalisati niz obraze. Barem povremeno.

Jer, čovječe, nisi slab i nejak ako osjećaš i živiš svoju ljudskost. Slab si samo ako se stidiš svoje humane osnove. I da ti kažem nešto, čovječe, ja jedna obična Jelena, naredni put kad ti kažu da „to“ nije razlog za plakanje, ti im reci: „To je čovjek u meni, to je dokaz da sam živ čovjek, nečovječe“.

Plači, jedna sasvim obična Jeleno, propašćeš.

P.S. Prije upotrebe suza kao lijeka, pažljivo pročitajte uputstva o suznoj dogmi. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama, upitajte svog  doktora moralne norme.

 eTrafika.net – Jelena Bjelaković