Povodom sedamdesete godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, Guardian donosi fascinantnu priču dvojice posljednjih kamikaza koji su čudom preživjeli ratna zbivanja.
Njihove ispovijesti su međusobno skroz različite; dok je jedan osjećao čast što je dio kamikaza, drugome je regrutacija u kamikaze bila veliki, neugodni šok.
Biti kamikaza bila je posebna čast
Hisao Horiyama kao mladi 21-godišnji pilot shvatio je da nema previše izbora nego biti spreman u svakom trenutku dati svoj život za cara. Biti kamikaza bila je posebna čast, spadali su u elitni odred i Horiyama je to tako i doživljavao.
Horiyama je prvo bio mladi vojnik u mitraljezačkoj jedinici carske vojske, kada je prebačen u vojno vazduhoplovstvo. Razvoj događaja 1944. bio je izuzetno nepogodan za Japan, zato su japanske vlasti u kamikazama vidjele svoj jedini spas. Željeli su stvoriti vojnike koje će voditi ideologija i koji će u svakome trenutku biti spremni poginuti za svoje carstvo. Zadaća kamikaza bila je zalijetanje na američke ratne brodove.
“Željeli smo umrijeti za cara”
Horiyama, koji sada ima 92 godine, prisjeća se kako je čeznuo za tim trenutkom slave, da ga narod pamti kao onoga koji ih je spasio.”Kada smo završili s obukom dobili smo papir na kojem su bile navedene tri mogućnosti: da volontiramo vlastitom voljom, da jednostavno volontiramo ili odbijemo učestvovatii u kamikazama.” Ali, kada ih je posjetio car Hirohito, vojnici su to shvatili kao carevu želju da pristanu biti kamikaze. “Znao sam da mi ne preostaje ništa drugo nego umrijeti za njega,” rekao je Horiyama i dodao kako je to bilo vrijeme kada su se car i narod doživljavali kao jedno.
U sljedećim mjesecima, više od 500 aviona s kamikazama su učestvovali u samoubilačkim misijama, a do kraja rata više od 3.800 japanskih kamikaza je poginulo. Ovakvi napadi su zadali veliku štetu američkim i savezničkim brodovima.
Žalio što je preživio
Obzirom da su piloti umirali, bila je potrebna stalna regrutacija novih snaga, s čime Japan nije imao problema. “Bili smo obučeni da potiskujemo emocije. Nismo previše razmišljali o smrti. Čak i u slučaju da umremo, imali smo na umu da je to naša svrha, konačni cilj. Znali smo i ako se iz napada vratimo živi, razljutićemo naše nadređene.” Horiyama se prisjeća kako je, kao i drugi piloti, morao napisati oporuku i pismo koje će biti poslano njegovim roditeljima nakon što on izvrši svoju misiju, odnosno pogine.
“Bio sam loš učenik, i zbog toga sam osjećao krivicu. U svom pismu zbog toga sam se izvinio ocu. Želio sam se dokazati i poboljšati, vjerovatno je to razlog što sam dobrovoljno pristao biti kamikaza. Ali, majka se nikako nije htjela pomiriti s mojom odlukom. Na samrti mi je priznala da nikad ne bi oprostila mom ocu da sam poginuo kao kamikaza. Zato sam zahvalan caru što je zaustavio rat.”
U avgustu 1945. Japan je dobio završne udarce; Amerikanci su bacili atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Car Hirohito donio je odluku da će se Japan predati. To je značilo kraj kamikaza. 15. avgusta japanski radio je prenio saopštenje cara o završetku borbi. Horiyama priznaje da se osjećao loše jer nije dobio mogućnost da se žrtvuje i da svoj život za svoju domovinu. “Moji su kolege umrle u velikoj slavi, a ja sam propustio svoju šansu. Teško mi je to palo,” zaključuje Horiyama.
Nije želio biti član kamikaza
Ali, nisu svi koji su bili dio odreda kamikaza bili tako gorljivi u želji da umru za domovinu. Drugi i ujedno posljednji živi član kamikaza Takehiko Ena priznaje kako ga je odluka da se mora priključiti kamikazama neugodno iznenadila.
Ena je kao 20-godišnji student ekonomije na prestižnom univerzitetu Waseda u Tokiju, bio primoran napustiti fakultet i priključiti se kamikazama u Kyushu, najjužnijem japanskom ostrvu. To je bilo u ašrilu 1945. kada su kamikaze bile najaktivnije pa su regrutacije po univerzitetima bile česte.
Ena, koji ima 92 godine, priča kako su mu svi čestitali jer je odabran da slavno umre za svoju domovinu, ali on je bio prilično zbunjen cijelim razvojem događaja.
Ena je bio dio jedne od najtežih bitaka koje su se odvile u Pacifiku, bitke kod Okinawe, poznate pod imenom “operacija plutajućih krizantema.” Avion u kojem se nalazio Ena imao je goriva samo za let u jednom smjeru.
Laknulo mu kada se rat završio
Kako se rat primicao kraju tako su japanske vojne snage bile sve iscrpljenije i slabije, u svojim samoubilačkim pohodima kamikaze su raspolagale starim avionima koji bi često puta pali i prije nego bi došli do odredišta. Enu je to spasilo čak dva puta. Jednom je morao prisilno sletjeti zbog problema s motorom, pa je avion na kojem je bio s još dvoje vojnika završio u moru.
“Bili smo spremni umrijeti za svoju domovinu. Želio sam prije svega zaštititi svoje roditelje koje sam bezgranično volio. Svi smo bili jako uplašeni,” prisjeća se Ena trenutaka kada je bio nadomak smrti. Nakon pada aviona, s dvoje svojih saputnika otplivao je do obližnjeg ostrva Kuroshime, gdje su ostali puna dva mjeseca prije nego ih je spasila japanska podmornica.
Ubrzo nakon toga, Japan je izgubio. Ena nije osjećao krivicu što nije dao život za domovinu, osjetio je ogromno olakšanje što napokon može razmišljati o svojoj budućnosti. To mu je davalo nadu i optimizam. “Osjećali smo tugu zbog prijatelja koje smo izgubili tokom rata, ali smo razmišljali i o budućnosti Japana, kako ga obnoviti,” priča Ena.
Ena ne odobrava pokušaje japanskog premijera Shinza Abe da povuče zabranu učestvovanja japanskih vojnika da učestvuju u ratovima izvan svoje teritorije. Zabrana je na snazi od završetka Drugog svjetskog rata. “Japanci moraju biti sretni što postoji ovakva zabrana. Ja sam zahvalan što od Drugog svjetskog rata Japan nije ratovao,” zaključuje Ena.
net.hr