Ako je suknjica za djevojčicu, a hlačica za dječaka, da li to znači da je svaki Škot u tradicionalnoj nošnji žena, a svaka žena u odijelu muškarac?
Ako je vreća sporna ove, a nije bila prošle, niti pretprošle, a bogami ni one tamo godine, da li to znači da smo medijski senzacionalno osviješćena publika?
Ako nije normalno da ljudsko biće objedini muški i ženski princip u svom postojanju, da li je normalno da samohrani otac bude i majka i baba i tetka svojoj djeci?
Ako je transrodno nekima zgodno, ko ti je kriv što si nezgodan?
Ako je Božo bosanska Končita, da li to znači da su nam mediji kao evrovizijsko glasanje – politički namješteni, a evropski promašeni?
Ako je tradicija relevantna samo kad treba da pljujemo one koji je na svoj način, na primjer u vreći, predstavljaju novim generacijama, da li to znači da smo licemjerne vreće od ljudi?
Ako nam je kultura poznavanja kulturne scene svedena na „not going“ klik na Facebooku, ali „just judging“ u stvarnosti, da li je to zapravo znak da smo nekulturni?
Ako je umjetnička forma izražaja medijski propraćena samo kada je to praćenje negativnog karaktera, da li to znači da društvo poručuje mladim umjetnicima da idu dok su mladi i dok još ima vremena za more promjena?
Ako ne možemo da prihvatimo ništa što je drugačije od standardnog, da li je to znak da i mi ovdje imamo neki standard?
Ako je osuda jedini način komunikacije sa ljudima naše grude koji NEŠTO naprave od sebe i svog života, da li će sve to narod pozlatiti?
Ako imamo potrebu da linčujemo ideju Božine interpretacije Koštane na pozorišnim daskama grada Beograda, zašto nam nije zasmetala Natašina gluma trinaestogodišnjeg dječaka u teatru grada Banjaluke?
Ako je čovjek u vreći žena, šta je čovjek u kutiji?
Govno?
Samo pitam.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković