Tužiteljica banjalučkog Okružnog tužilaštva Snježana Petković je oktobra 2013. godine utvrdila da postoji krivična odgovornost u slučaju pogibije petorice Banjalučana prilikom pada aviona u Zalužanima iz maja 2012. godine i odlučila da predmet proslijedi na višu instancu.
Blagodareći urođenoj pronicljivosti i istančanom osjećaju za pravdu, tužiteljica Petković je nakon 18 mjeseci istrage, prikupljanja materijalnih dokaza, razgovora sa svjedocima, analize većeg broja vještačenja, dovođenja u vezu uzroka sa posljedicama, intenzivnog naprezanja moždanih vijuga i ostalih pratećih radnji nedvosmisleno zaključila da se „nije radilo o nesrećnom slučaju niti o krivici pilota“ i da bi neko ipak trebao da odgovara zato što je preopteretio neispravan avion i poslao u smrt petoricu mladića.
S obzirom na ustaljenu praksu ove otadžbine nad otadžbinama u kojoj se insistira na očuvanju nadležnosti, samo da bi iste mogle biti prenesene na nekog drugog kad to konkretna situacija zahtijeva, nadležnost nad ovim predmetom prenesena je na Tužilaštvo BiH.
Provučeno je tom prilikom, više kao nešto sporedno, a manje kao stvar od suštinskog značaja, da je pomalo nejasno ko će i kada da plati vještačenje Fakultetu za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva. Naime, Okružno tužilaštvo Banja Luka je naručilo vještačenje kod navedenog fakulteta i platilo avans, u međuvremenu se proglasilo nenadležnim, te im to vještačenje više ne treba.
Jebiga, može svakome da se desi, sjedneš u kafanu, poručiš piće i hranu, u međuvremenu shvatiš da više nisi gladan, trzneš onu čašicu s nogu, hranu pošalješ za susjedni sto, piće platiš na izlazu i odjašeš u zalazak sunca.
Zasukali su tada rukave bh. tužioci i već početkom 2015. godine javnost biva umirena saznanjem da se „u Tužilaštvu BiH preduzimaju intenzivne aktivnosti u radu na ovom predmetu. Sada očekujemo da nam budu dostavljeni detaljan izvještaj i vještačenje, koje radi Fakultet za saobraćaj i komunikacije Sarajevo. Nakon što dobijemo detaljno vještačenje, postupajući tužitelj će moći donijeti odluku o daljim aktivnostima”, izjavio je Grubešić Boris, portparol Tužilaštva BiH januara 2015. godine.
Jeste da je prošlo godinu i kusur od preuzimanja predmeta, ali šta da se radi, bože moj, ozbiljna je stvar u pitanju; pet je mladića izgubilo život, krivična odgovornost postoji, ne smije biti greške. Intenzivne aktivnosti se preduzimaju, izvještaj samo što nije i mrva fali postupajućem tužitelju da donose odluku o daljim aktivnostima. Nakon ukupno 32 mjeseca istrage stvar je faktički riješena.
Pet mjeseci kasnije, 15. maja 2015. godine, portparol Grubešić nas u ime Tužilaštva BiH izvještava da je „Tužilaštvo uložilo intenzivne napore na rasvjetljavanju svih okolnosti ove nesreće i da je istraga u završnoj fazi“.
Manje pažljivi čitalac je vjerovatno propustio da obrati pažnju na prelazak iz prezenta u januaru ove godine, kad je Tužilaštvo BiH „preduzimalo intenzivne aktivnosti“, u glagolsko vrijeme perfekta iz maja kad je narečena institucija već „uložila intenzivne napore“. Dakle, jedno vrijeme intenzivne aktivnosti se preduzimaju i, dok god radnja traje, vršioci istih su u aktivnom stanju „preduzimanja“. Po okončanju date radnje vršioci nas izvještavaju kako su „uložili intenzivan napor“ u konkretnu aktivnost, iz čega proizilazi da je radnja okončana.
Svršeno je s tim, obruč je stegnut, odgovorni više nemaju kud, optužnica je odmah tu iza ćoška, neumoljiva je ruka pravde.
Napomenuo je, više onako usput, portparol Grubešić da su „potrebni još samo rezultati opsežnog stručnog vještačenja“. Oni isti koji su se čekali još pet mjeseci ranije. Jebiga, napio se poštar po svoj prilici, promašio adresu, znate već kako je to s poštarima, ali evo, samo što nije.
Dani prolaze, rezultati ne stižu, ovaj poštar il’ je glup pa ne može da nas nađe, il’ je lud, pa nas sve skupa zajebava. Više su puta ovi iz Tužilaštva zvali liniju za pritužbe javnog preduzeća „BH Pošte“, nekoliko prigovora slali, završio čovjek pred disciplinskom komisijom, ali izvještaj i dalje ne dostavlja.
Ne lezi vraže, 20. maja 2015. godine, na treću godišnjicu pada aviona, ispostavilo se da „…Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu još nije plaćena ekspertiza koju su uradili, niti je ista predata Tužilaštvu BiH.” Ispalio je ponovo Grubešić mudrost prilgođenu značaju trenutka i izvjestio nas da oni u Tužilaštvu „..ulažu intenzivne napore na rasvjetljavanju svih okolnosti i da je istraga u završnoj fazi”.
Najednom smo se ponovo vratili u aktivno ulaganje napora, koje samo što smo okončali, Sizifov je to posao, nikad kraja, moj ti.
Grubešić je i ovom prilikom propustio da kaže koliki je intenzitet napora koji se sada ulaže u provođenje istrage. Koliko njutna sile se ovaj put investira, više ili manje nego u januaru? Koliko lumena svjetlosnog fluksa će pasti na „okolnosti“ nakon što ih se rasvijetli u potpunosti, a koliko iznosi „rasvjetljenost slučaja“ u ovom trenutku? Postoji li neki stepen dovršenosti istrage? Tipa, u januaru smo bili na 82,5% a evo, sad smo bogami, već na 96%, još malo i gotovo.
No, vratimo se na izvještaj, odnosno na plaćanje istog. Portparolka Okružnog tužilaštva Banja Luka objasnila je da ta institucija „…nema neizmirenih finansijskih obaveza prema Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu u vezi s troškovima vještačenja avionske nesreće u Zalužanima. Na račun Fakulteta uplaćen je ukupan iznos od 18.025 KM. Naknadnu isplatu sredstava do iznosa od 38.000 konvertibilnih maraka, koliko iznose ukupni troškovi vještačenja, preuzelo je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u čijoj nadležnosti se nalazi navedeni predmet“.
Greška je, znači, tehničke prirode. „ Za Tužilaštvo BiH, ovaj iznos predstavljao je neku vrstu naslijeđenih troškova uz predmet koji im se upućuje, ali se situacija, kako saznajemo, nastoji prevazići, kako bi u što skorijem vremenu uslijedilo podizanje optužnica za odgovorne”, pojasnio je Grubešić u ime institucije za koju radi. Nisu ovi iz Tužilaštva BiH znali da su oni iz Banjaluke uplatili avans od 18.025 KM, te da na njih pada razlika od 19.975 KM, narodski rečeno: dvaes’ hiljada maraka.
Sad kad je i to razjašnjeno, stvar će biti brzo rješena.
Prošla su još četiri mjeseca i lešinari iz medija su se opet navalili na nejaka pleća Tužilaštva BiH. Šta je s istragom, je li gotovo, nazire li se kraj, stiže li onaj izvještaj? Imaju li ti ljudi pametnija posla nego da se raspituju o stvarima od opšteg javnog interesa?
Zavirio je ponovo Grubešić Boris u folder „Novinari“, podfolder „Zalužani“, preletio pogledom nekoliko dokumenata, nasumično otvorio dva-tri i copy-pastovao, hm.. slijed riječi organizovan na način da čini sljedeću rečenicu: „Istraga zrakoplovne nesreće u Zalužanima, kod Banjaluke, je u završnoj fazi, odnosno u pravcu donošenja tužiteljske odluke i podizanja optužnice“. Nakon ove male lingivstičke slagalice sačinjene od nekoliko prethodnih izjava u vezi sa Zalužanima, Grubišić je ponovio onu obaveznu da se još uvijek „…traži rješenje u vezi sa plaćanjem preuzetog vještačenja“.
Ukoliko odbacimo pomisao da je Tužilaštvo BiH, institucija sa budžetom od 10 miliona KM, sačinjena od skupine kretena koji osam mjeseci nisu u stanju da pronađu način da plate gore navedeno vještačenje, stiče se utisak da nas ovi dobri ljudi, narodski rečeno, zajebavaju.
Dodate li na to šuplje fraze poput „ulaganja intenzivnih napora“, „rasvjetljavanja istrage koja je u završnoj fazi“, „kretanja u pravcu donošenja odluka“ i drugih baljezgarija koje nam Tužilašto servira posredstvom portparola Grubačića postaje očigledno da zaposleni u ovoj instituciji preostalih 3,5 miliona građana smatraju potpunim idiotima.
U obraćanju naciji putem zvanične internet stranice Tužilaštva BiH glavni tužilac, čovjek po imenu Salihović Goran, uvjerava nas da će „Tužilaštvo BiH u budućnosti intenzivno raditi, s ciljem ostvarenja zajedničkog napretka u pravosudnom i sigurnosnom segmentu i osiguranju vladavine prava za sve građane Bosne i Hercegovine.“
O kakvoj pravdi i vladavini prava piše gospodin Salihović, kad 20.000 KM stoji kao nepremostiva prepreka za procesuiranje odgovornih za smrt petorice mladića? Da li bi pad još jednog aviona i smrt još petorice momaka ubrzali „iznalaženje rješenja“ za plaćanje ovog izvještaja i da li bi napori ka rasvjetljavanju činjenica bili „dodatno intenzivirani“?
U ovom slučaju pravda neće biti zadovoljena dok ne saznamo istinu. Pri tome, ne mislim na „istinu“, u kojoj se pod velom nesreće pažljivo skriva saučesništvo skupine nepismenih budala i jednog trulog sistema, nego na pravu istinu, bez dorađivanja, uljepšavanja i zataškavanja.
Iako svjestan da ovakva istina zadovoljava određene interesne grupe parafraziraću portugalskog nobelovca Žozea Saramaga: kad se radi o pitanjima istine, važnije je da je razumijemo, nego da njome budemo zadovoljni.
Ja i dalje ne razumijem zašto su ti momci morali da poginu.