Na ulazu u nekadašnji nacistički koncentracioni logor Dachau, kapitalna gvozdena slova krilatice “Arbeit macht frei” sijaju u tami spaljenih tijela i pustoši ukradenih života. Na ja, nacističko-fašističkoj doktrini oličenoj u brčićima Adolfa Hiltera se mnogo toga može osporiti, ali ideja da rad oslobađa je odveć hvalospjeva vrijedna. Malo poetična, mnogo romantično poetična.
Jeste, dotično zarđalo gvožđe pomenute krilatice je bilo objekt krivičnog djela krađe dva puta u svojoj novijoj istoriji, ali sa ili bez antisemitizma, mladi čovjek shvata da u kapitalistički oslobođenom svijetu samo rad oslobađa jer biti radan znači biti paradan u protoku kapitala rada, a biti paradan na tržištu je sinonim za “ne biti gladan i jadan”.
Rad, dakle, oslobađa, sa Hitlerom na umu ili bez. Da li je zaposlenje smisao života ili ne, da se diskutovati, ali da je korijen životnog drveta – teško bi bilo osporiti.
Zna to mlad čovjek. Bio on kršten ili prekršten, žut ili ljut, Srbijanac ili republički Srpskijanac.
Znam, nisam Zdravko Čolić pa da mi muze muzike dadoše da izmišljam riječi, ali zarobljenoj mladeži Republike nam Srpske je jedino preostalo da izmišljaju. Izmišljanje tople radne vode kao oružje oslobođenja od stega Bogu neugodne vječne ekonomske krize i Bogu ugodnog vječnog kvaziduhovnog prosperiteta.
“Izmisli toplu vodu, a potom zaplivaj njome”, poručuju nam ovi gore.
Izmisli sam sebi posao. Samo se ti zaposli.
Rad će te odista osloboditi, mladi čovječe, ali de se prvo samozaposli. Napravi nešto od sebe, kad se državi već ne da.
Parafraziram, jasno. Drugačije to mediji pakuju.
Pasivna mladež. Bez mogućnosti za sticanje praktičnog iskustva. Odliv mozgova. Proliv znanja i imanja. Radno sposobni su životni nesposobni, kaže statistika. Poslovna dekapitulacija. I tako se vrtimo u krugu egzistencijalne krize i opsesivne potrebe za oslobađanjem kroz radnu paradu.
Oni tamo gore sa planine Olimp (čitaj Vlade) vele svake izborne godine da će buditi omladinske muze kroz milozvučnu pjesmu samozapošljavanja, te prosipanje kamare podsticaja po našim prosperitetnim poljima.
Dok je bravar Tito samo zapošljavao, ovi bi da mi sami svoje bravure pokrenemo.
Samo bi se mladi Srpskijanac zaposlio, ali kako?
Samo bi se mladi Srpskijanac oslobodio, ali gdje?
Samo bi mladi Srpskijanac da mu džepovima cirkuliše kapital, ali eto, samo ga zanima gdje čami taj mitski termin zvan “podsticaj”?
U izbornoj kutiji? U glasačkom listiću? U centrifugiranom državnom novcu? U kreditnom ropstvu? Na plantaži posijanog posla? Ispod duge razvoja?
Jer samozapošljavanje isto kao i samo zapošljavanje, ne zavisi samo od osobe koja bi da se samo-zaposli. Ono je zavisni subjekt čija egzistencija visi o koncu državne politike, republičkog sistema i lokalne organizacije.
Dakle, samozapošljavanja tehnički nema. More bit’ bidne, ali sada baš i nema.
Jasno, pitamo se mi ako sada već nema, dokle će onda mladi čovjek čekati?
Može čekat’ 5 dana, može čekat’ 5 godina, 10 godina, ali sada nema.
Samozapošljavanje iliti pokretanje autobiznisa je suštinski blagorodna ideja, ali samo onda kad se država-čovjek kockice slože, kada ulaziš u autoliberaciju sa šah-matirane poslovne pozicije.
Primjer na primjer:
Odlio si se u postbrčići Njemačku, radio si dok nisi zaista počeo da vjeruješ da rad oslobađa, a grdan novac si skladištio u kasici prasici. Vratiš se kući pa otvoriš pogrebne usluge.
Ima tu neke simbolike, ali ruku na srce, a srce na mozak, pogrebne usluge su jedan od rijetkih poslovnih pogona za koje će tržište uvijek biti otvoreno. Jer sa krizom ili bez, ljudi će neminovno odlaziti pod laku zemlju.
Bilo kako bilo, ne bi trebalo griješiti dušu i reći da mladi nemaju ama baš ništa da rade u ovoj ama baš ničijoj zemlji. Ima.
Pitanje je samo na šta smo sve spremni zarad frei Arbeita.
Pitanje je samo da li je na nama da ispravljamo krive Drine nefunkcionalnog sistema ekskluzije državne intervencije i inkluzije slobodnog tržišta.
Pitanje je samo da li shvatamo da samozapošljavanje zahtijeva komprehendaciju istinske razlike koja živi između gazde i radnika.
Jer, ma koliko god ep o samozapošljavanju mamio svojim gilgameškim prizuvkom, a ove pogrebne usluge djelovale kao morbidno primamljiva poslovna ideja, istina je da gazda nije biti lako.
Jer da jeste, gazda bi bio svako.
A biti samozaposlen je, pravo da vam kažem, nako-nako.
Biti samozaposlen znači biti odgovoran prema sebi, a nismo mi imali taj predmet u školi, niti su nas učili da se maturiranjem i grabljenjem one ekskluzivne 18-ice ne dobija samo šansa za brzu vožnju, nego i prilika za instant samoodrastanje.
Samo odrasti. Samo se zaposli. Samo ti, ako smiješ. Samo ti jer državi se samo ne da.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković