Ovo ljeto ostaće u lijepom sjećanju dvojici studenata iz Banja Luke. Nikola Ivanović (24) i Dragan Živković (24) autostopom su obišli Sloveniju, Italiju, Austriju i Hrvatsku, a prilikom putovanja potrošili su samo 36 evra. Nakon pređenih 3.500 kilometara, u planu su nove pustolovine. Za portal eTrafika.net pričaju o svojoj avanturi.
„Putovali smo 16 dana kroz Sloveniju, Italiju, Austriju i Hrvatsku, ali naravno nismo obilazili cijele zemlje. Napravili smo krug od 3.500 km, ne računajući skretanja sa puta. Ako gledamo kilometražu, najviše smo obišli Austriju, ali smo najviše vidjeli u Italiji gdje smo obišli Trst, Veneciju i Veronu. U Austriji su to bili Insbruk i Salzbruk, a u Sloveniji Ljubljana i Kopar. Naravno, to podrazumijeva i okolinu tih mjesta“, priča Dragan.
Prije putovanja znali su se samo tri sedmice, a povezao ih je zajednički prijatelj koji je znao za njihovu ljubav prema stopiranju. Kažu da je poenta u tome da se ima samo okvirni plan puta, bez ikakve predstave šta se može desiti.
„Kroz stopiranje otkriješ stvari koje ne pišu u knjigama, a ono najinteresantnije se dešava između gradova. Nijednom nam nije palo na pamet da prekidamo put, samo da promijenimo mjesto u koje idemo. Recimo, planirali smo obići samo Italiju, otići do Rima. U Veroni smo 6 h stopali, a pošto nam niko nije stao, odlučili smo da promijenimo put, da idemo u Budimpeštu. Nismo tamo otišli, ali smo promijenili smjer, pa smo krenuli do Insbruka.”
Tokom putovanja su samo jednom platili kartu za prevoz, i to zato što ih je policija natjerala.
„Jedan momak nas je ostavio blizu autoputa u Veneciji. Pošto je kazna za hodanje po autoputu 140 evra, sišli smo do nekih njiva i hodali po njima. Na kraju smo morali izaći ponovo na autoput i stopirati. Molili smo Boga da nas policija pokupi, već smo bili u agoniji jer je najbliže mjesto 30 km. Napisali smo na karton gdje idemo, sjeli sa strane i čekali da neko stane. Nakon dva sata naišla je patrola. Nikad se nisam više obradovao policiji. Policajac je odmah počeo galamiti na nas, ali ga mi nismo ništa razumjeli. Počeo je govoriti „stacione, stacione“, pa smo pomislili da idemo u policijsku stanicu i da moramo platiti kaznu. Međutim, odvezli su nas na željezničku stanicu i natjerali da kupimo karte do Verone. To je bio jedini put da smo išli vozom“, govori on, i dodaje da su ih svi upozoravali na lošu narav policije, ali da im nijednom nisu pravili problem, već su ih nekoliko puta pitali treba li im pomoć.
Ističu da nisu imali nimalo straha, ali da porodica i prijatelji nisu bili srećni zbog njihove avanture.
„Mnogo ljudi nije za stopiranje, svi govore da ćemo osvanuti u crnoj hronici. To nije siguran način putovanja, ali je meni omiljeni“, govori Dragan, ali priznaje da ne bi bio najsrećniji kada bi njegova sestra poželjela sličnu avanturu.
„Sad mi svi govore da su oduševljeni, hoće da idu sa nama sljedeći put. Svake godine je ista priča, prije putovanja govore da sam klošar. Kada se vratim, svi govore da sam frajer i da hoće sa mnom, a kada dođe vrijeme niko neće. Treba mnogo hrabrosti, moraš biti takav tip čovjeka.“
Tokom putovanja potrošili su po samo 18 evra. Od kuće su ponijeli konzerve hrane, ali su 80% toga vratili nazad. Kažu da su sa sobom ponijeli novac za slučaj da im se nešto desi, ali ga nisu trošili.
„Kod koga god smo bili smješteni dobili smo da jedemo, spavamo i spremali su nam hrane za put. U svakom gradu smo proveli dva i više dana. Što se spavanja tiče, nikad nismo znali na čemu smo. Kad smo krenuli znali smo da imamo smještaj u Sloveniji, ali poslije toga nismo znali gdje ćemo. U Italiji smo spavali kod Nikoline prijateljice, u Austriji i Sloveniji uglavnom kod moje familije. U Veneciji smo spavali dvije noći na željezničkoj stanici. Tu je bilo oko 30ak ljudi – bekpekeri, autostoperi. Imali smo pravi kamp, samo nam je nedostajala logorska vatra.“
Dragan ističe da je noć na željezničkoj stanici u Veneciji bila jako zanimljiva, jer je bilo ljudi iz raznih država – Turske, Poljske, Francuske, Portugala i Španije. Gitara je kružila od jednih do drugih i svi su svirali muziku svog naroda. Njih dvojica su svirali pjesmu Riblje Čorbe koja je oduševila ostatak društva.
„Bilo je fenomenalno, pričali smo na svim mogućim jezicima, malo rukama i gestikulacijom, kako god se možemo sporazumjeti. Razmijenili smo dosta mejlova i fb profila, pa sada imamo 20ak novih mjesta za prenoćište ako krenemo da stopiramo na neku drugu stranu.“
Kako kažu, stranci su puni predrasuda prema našoj zemlji. Nakon objašnjavanja o načinu života u BiH, mnogi su se zainteresovali da dođu.
„Oni misle da se kod nas još uvijek ratuje, da pasemo travu i da zapravo nemamo struje i vode, da ne znamo šta je civilizacija. To mi je smiješno jer imamo istoriju dugu više od hiljadu godina. Nisu mogli vjerovati kada smo im objašnjavali kako živimo i šta sve mogu vidjeti ovdje.“
Svrha stopiranja je ponijeti što manje stvari, ali one neizostavne su karta, švajcarski nožić, kartončić za pisanje, vreća za spavanje i podloga. Šator nije neophodan, a što se tiče odjeće potrebno je jako malo. Stoperi najbolje prolaze u siromašnijim zemljama, a staju im sve vrste prevoza.
„Najčešće staju putnička vozila, ali nas najčešće voze kamioni. Stajali su i kamperi i kombiji i traktor, čak smo u Veneciji ustopali čamac. Što se tiče vozača, isto staju žene i muškarci, a najveću kilometražu smo prešli sa ženama i kamiondžijama. Bolje je stopati po siromašnijim zemljama, ljudi češće staju i uljudniji su.“
Na putu su upoznali mnogo zanimljivih ljudi.
„U Veneciji nas je pokupio momak koji živi u kombiju iz 70ih godina i hipik je. Kad smo krenuli iz BiH, u Korjenici su nam stale neke dvije cure. Prvo su nam ponudile da nas vode kući, ali se ispostavilo da one pomažu nepokretnim i bespomoćnim ljudima, što nas je nasmijalo. Zatim nas je vozio jedan poremećeni kamiondžija. U Italiji kod Trsta nas je pokupila neka pijana cura. Prvo nismo shvatili da je pijana. U jednom momentu je svima otvorila pivo. Prošla je kroz tri crvena svjetla i nije poštovala znakove. Sreća pa nas je vozila samo 40 km, ko zna gdje bismo završili sa njom.“
Nakon 16 dana provedenih na cesti, Nikola i Dragan su se vratili kući. Međutim, tu nije bio kraj putovanju. Nakon dva dana Dragan je sam nastavio putovanje po hrvatskom primorju – Split, Hvar, Brač, Korčula, Pelješac, Dubrovnik, Zadar…
„U Hrvatskoj sam bio 16-17 dana, tako da sam ukupno na putovanju proveo 35 dana. Uglavnom sam imao siguran smještaj kod rodbine i prijatelja, a stopirao sam samo po 150 km. Naravno, spavao sam i na otvorenom. Recimo, nailazio sam na divlje plaže gdje se noću održavaju žurke i bude po 1.000 ljudi. Nalažost, ni tamo nisam mogao pobjeći od turbo folka.“
Nakon mjesec dana avanture, Dragan ne krije da mu je sada monotono kod kuće. Međutim, dogovori za sljedeće putovanje su već počeli.
„Jedna od opcija za sljedeću godinu nam je Izrael, a druga je Istočna Evropa. Možda nekad odemo i na put oko svijeta, ko zna. Inače, ogromna želja mi je da nekoliko mjeseci živim sa tibetanskim monasima.“
Ne pada mu na pamet da putuje preko turističke agencije jer smatra da na taj način ne može upoznati neku državu.
„Tako ne vidiš ništa osim hotela, a na ovaj način saživiš sa tim ljudima. Ako ne živiš sa običnim ljudima, ne možeš upoznati njihovu kulturu. Poenta je u tome da živiš sa osobom koja živi u Italiji, radiš sa njom ono što ona radi, jedeš njenu domaću, a ne hotelsku hranu. Ako si avanturista, ovo je sjajan način da obiđeš svijet za malo para. Recimo, jedan momak iz Zagreba je otišao na put oko svijeta za 1.000 dana. Obišao je sva moguća mjesta, sad radi u Indiji i skuplja novac za kartu do Australije.“
Za Dragana je tih mjesec dana bilo prilika da se psihički odmori i shvati koliko je malo potrebno ljudima da budu srećni.
„Kada spavaš na otvorenom shvatiš koliko ti je malo potrebno u životu, srećan si kao malo dijete kada dobiješ tuš i udoban krevet. Dok putuješ mnogo razmišljaš o sebi, životu, drugim ljudima, nekim stvarima o kojima inače nemaš vremena. To je bio neki rehabilitacijski put, umaraš se fizički ali se psihički odmoriš“, kaže on, i dodaje da je shvatio koliko su ljudi u stvari dobri.
„Dijelimo sve između sebe, bez obzira ko je koje nacionalnosti, sve se svodi na to da smo svi mi ljudi. Kad izostaviš politiku i religiju svi smo mi isti, imamo iste probleme, svi smo prosječni ljudi. Obično svratimo u neko mjesto i zamolimo za prenoćište, a samo jednom se desilo da nas neko odbije. Tek tada shvatiš koliko ima dobrih ljudi, mada su samo loši predmet pažnje.“
eTrafika.net – Vanja Stokić