“Ja nisam imao nikakvu ideju o tome i priča o ‘Na rubu znanosti’ se ustvari istinito ne može ispričati ako se ne uračunaju u formulu razne stavke kao što su sinhro incidenti ili slučajnosti, zavisno o tome kako se gleda na svijet zadanosti i drugih stvari”, tako počinje naš razgovor sa Krešimirom Mišakom, kojeg vjerovatno znate kao autora emisije „Na rubu znanosti“. Možda ste pročitali neku njegovu knjigu, ili ste, tamo, krajem osamdesetih slušali „Fantome“, bend u kojem je svirao.
Prethodnih dana Mišak je boravio u Banjoj Luci na Festivalu nauke. Naših pet minuta sa naučnikom se pretvorilo u tri puta više minuta, on je sagovornik za poželjeti, velikodušan na riječima.
Naravno, prvo što nas je zanimalo bila je ta, sada već kultna emisija Hrvatske televizije „Na rubu znanosti“, koja se prikazuje već 11 godina. Njegova dječačka interesovanja izrasla su u ozbiljnu stvar, ozbiljnu emisiju, koja sadrži sve tri potrebne funkcije- da informiše, da obrazuje i da zabavi gledaoce.
“O tim temama sam čitao kao klinac, moj stari je imao gomilu takvih knjiga, NLO, Bermudski trokut, pa naravno, Marti misterija se pojavila kada sam ja imao 12 godina, novi svijet se otvorio. Negdje devedesetih godina su počeli izlaziti časopisi kao što su “Svjetlost”, “Nexus”, knjige kao što su „Polje“, „Holografski svemir“, „Zabranjena arheologija“ i slično, i tu se moj interes obnovio. Ja sam bio previse inertan, i nisam neki poduzetni tip, jesam kad mi daš zadatak, ali sam po sebi, ne.”
Priznaje da nije volio televiziju, iako je imao iskustva sa njom dok je svirao u grupi Fantomi. Ipak je otišao na hrvatsku nacionalnu televiziju i našao se pred zatvorenim vratima.
“Jedna osoba koja nam je pomagala na televiziji još dok sam bio u grupi Fantomi mi je rekla „hajde na televiziju“, a ja sam si mislio, mrzim televiziju, ono, politika, odjela, nekakvi spikeri… Znaš, kad si u bendu imaš neku drugu perspektivu. I ja sam se tako našao u tom trenutku pred nekim čudnim zatvorenim vratima i kasnije sam shvatio da je to princip Shaniya iz indijske mitologije – kad trebaš negdje ići, želiš lijevo ili desno, on će ti pomagati, ali to neće uvijek biti ugodno. Ako ideš u pravom smjeru dobivaćeš bust u leđa, pogon, ali ako ideš krivo, samo će ti se vrata zatvarati.”
Prije 11 godina, Domagoj Burić, urednik naučno-obarzovnog programa na HRT-u, zamislio je četiri emisije: jedna bi se bavila društvenim naukama, jedna prirodnim, jedna etikom, a jedna je bila upravo „Na rubu znanosti“.
“Nazove mene Domagoj, dođem ja dole, njemu sad nešto trkeljam, razmišljao sam šta mu to mogu ponuditi, a on meni veli „Hoćeš raditi emisiju ‘Na rubu znanosti’?” To je stvarno bila velika slučajnost, da je on mene to pitao, jer ja mogu sa sigurnošću reći, da je birao među 50.000 ljudi, da među svim tim ljudima ne bi mogao naći nekoga ko je više informisan o tim temama, koliko se u to vrijeme moglo biti.”
Burić o Mišaku ništa nije znao, baš kao što ni Mišak nije ništa znao o televiziji. Ali je imao iskustva sa novinarstvom. Samim tim, već je imao određene kriterijume za buduću emisiju, a ispričao nam je i otkud ideja za njenu najavu.
“Imao sam određena umijeća koja su potrebna za medije, bio sam urednik na radiju raznih emisija 10 godina, pisao sam za gomilu novina, znači naučio sam kako se radi zanimljiv format, šta je zanimljivo, šta nije. Imao sam jednostavne kriterijume, znao sam šta je meni glupo i dosadno na televiziji, i to sam znao da neću raditi. Recimo, uvijek sam mrzio ono ‘dobro veče dragi slušatelji’. Kao klinac sam gledao ‘Kozmos’ Karla Sagana, i uvijek mi se sviđalo kako ono on šeće među planetama i nešto priča, pa je to postala najava emisije i to je od prve emisije tako, nikad se nije ni mijenjalo. Naravno, to je sve došlo iz podsvijesti. I tak’ je slučajno nastala emisija, naučio sam tehnološke stvari i tako dalje, krenulo je, i evo, nije ni prestalo.”
Međutim, čini se da se i u njegovom slučaju potvrđuje ona fraza „svaki početak je težak“, jer, kako kaže, na početku nije bilo nimalo lako.
“U početku je bila katostrofa. Ja sam radio jednu emisiju svake četiri sedmice i od nje sam imao čir na želudcu naredne četiri sedmice. Jer kao prvo, odlučio sam raditi one kao velike teme. Mislio sam jednu godinu to raditi, i to je to, 10 emisija, ne više. Ja naravno nisam znao ljude koji se tim bave. Zamislio sam si jednu temu, kucao sam na razna vrata, pa sam dobijao odbijenice. I to je meni bila živa muka.”
Ali, sigurno vas zanima otkud sve te teme, kako se dolazi do njih.
“Počeo sam primjenjivati ono što se u novnarstvu inače primjenjuje i u bilo kojoj kreativnoj djelatnosti, kad zapneš, kad ti se čini da nema više tema na svijetu, sljedeće sedmice izađu novine pune tema koje je neko drugi napisao. I onda jednostavno promjeniš put gledanja. Počeo sam širiti područje tema na futurologiju, na određene segmente nekih tema, na čudnovate priče, Žil Vern, sve one priče koje imaju osjećaj začudnosti u sebi. Vremenom se počelo događati da je emisija počela ići svake sedmice, što mi se činilo potpuno nemoguće. Međutim, nikad ti vrijeme ne da zadatke koje ti ne možeš napraviti. Ljudi su počeli zvati, ja sam upoznao ljude za neka područja, pa su se teme počele same događati.”
Mišak kaže da posjeduje veliku arhivu sa raznih konferencija na kojima snima mnogobrojne intervjue. Sad ima 50-tak intervjua koje je koristio u malim dijelovima i koje uvijek može ispočetka koristiti. Razmišlja i o jednoj novoj mogućnosti.
“S vremenom sam čak shvatio, šta ne radim, da bih trebao neke teme ponavljati. Za mene je ovih deset, jedanest godina jedno razdoblje, jedan dan i jednostavno sam neke teme odradio i više ih ne ponavljam. Onda, kad se sjetim da neko ko je imao 12 godina, danas ima 22, i odjednom shvatim da neke stvari od prije deset godina su za njega potpuno nove. Ali nekako mislim da teme treba da idu nekim svojim smjerovima, jednostavno, da pratim znakove i kud me odvedu tu ću i doći. Nekada davno sam nešto planirao, kao ja ću ovo, ono, a sad sam od toga odustao.”
Neminovno je, da je u toku svih ovih godina, Mišak razgovarao sa nekim od najvećih imena iz oblasti nauke. Sada su se svi ti razgovori skupili u jednu knjigu.
“Vidiš ovu knjigu ‘Sretan vam kraj svijeta kakvog ste poznavali’, (za stolom vidimo i tu i još nekoliko kniga) izdata je prije tri, četiri godine, a sada ću napraviti novu takvu. To je knjiga koja sabira 40 intervjua isključivo sa strancima koji su prvaci u svojim područjima, koje sam ja lično sreo. Nema tu imena koje sam ja sreo na konferencijama što su dolazili u Zagreb, što sam ih ja zvao iz drugog dijela svijeta, ili sam ih nekad intervjuisao preko interneta, preko satelita i slično. Znači, apsolutno sva imena na koja ćete naići u svim knjigama iz različitih područja znanja. Tome su pripomogle mnoge konferencije. Dođeš tamo, na jednom mjestu imaš deset ljudi svake godine. Ja se prije svega bavim graničnim područjima ljudskog znanja, znači govorim o tom području.”
„Na rubu znanosti“ je emisija koja spaja novinarstvo i nauku. Zanimalo nas je na kojim tačkama se te dvije oblasti sudaraju, a gdje se potpuno razliaze.
“Te dvije djelatnosti su dvije paralelne linije. Novinarstvo bi trebalo biti nešto što izvještava, a nauka bi trebala biti nešto što otkriva nove stvari. Prema tome, one se naravno dodiruju samo na određenim tačkama, a to je ono kad novinarstvo izvještava o novim otkrićima. Nema tu velike filozofije. U toj mjeri, naravno i nauka se relativno ograničava na to što je novinarstvo samo određeni sektor otkrića. Na tim mjestima se novinarstvo i nauka dotiču. A sve druge stvari najviše zavise od toga koliko su sami novinari informisani o tome da nešto postoji. Jer ako si ti informisana o nekoj temi, otkrićeš pravo bogatstvo. Ali, ako nisi, ako se samo oslanjaš na to šta je neki drugi novinar otkrio, pa ćeš ti to samo od njega ponoviti, naravno da bi se počela vrtiti u jednom te istom začaranom krugu.”
Odlučili smo malo skrenuti temu sa emisije, televizije, i preći na naučnu fantastiku. Naime, Mišak već godinama piše priče, eseje, a ima i nekoliko knjiga iza sebe, a neke tek treba da izađu.
“Može se reći da sam ja u naučnoj fantastici jako uspješan, mada sam jako malo napisao. U razdoblju od 1999. do 2004. godine napisao sam 15-ak priča. Drugu koju sam napisao, dobila je nagradu „Sfera“ za najbolju priču u Hrvatskoj te godine. Onda sam četiri godine kasnije dobio drugu nagradu za još jednu priču, a potom je još jedna priča ušla u antologiju hrvatske naučne fantastike. I tako ja od tih svojih 15 priča imam 7-8 knjiga, tri časopisa u kojima su objavljene, svoju vlastitu zbirku, eseje. Čak je jedna producentska kuća otkupila od mene prava za dvije priče. Tih svojih 15 priča stvarno sam dobro iskoristio u smislu da se sa malom količnom teksta dogodila velika količina, kako da velim, artefakata na polici, ne znam kako bih to drugčije nazvao.”
Ipak, od 2004. godine je prestao da piše priče i eseje jer kako kaže, nema vremena za to. Ali, vjeruje da će se jednom opet vratiti tome.
“Nisam naučnu fantastiku pisao već od 2004. godine. Kao prvo nisam imao vremena, drugo, napisao sam drugih pet knjiga koje su se bavile graničnim područjima znanja, a kao treće, na neki način mi je naučna fantastika postala manje fascinantna nego što stvarno je. Stvarnost je doista fantastična u toj mjeri da to uopšte niko ne može ni prihvatiti. Prije ili kasnije ću se vratiti eseju, jer apsolutno, najzanimljivija stvar na svijetu je pisanje esej priča. Prije tri mjeseca sam napisao knjigu ‘Putovati kroz vrijeme, zašto ne’ o putovanju kroz vrijeme, a potom, ovu knjigu ‘Sve piše u novinama, a ponešto i ne’, o iščitavanju urote u novinama, pa ‘Sretan kraj svijeta’ knjiga intervjua, evo sad izlazi nova knjiga koja je nastavak ‘Sve piše u novinama’ i zove se ‘Dečki, odjebite u skokovima’.”
Sa naučne fantastike prelazimo na muziku, grupu Fantome.
“Ja sam vrlo aktivan u muzici. Grupa Fantomi je postojala do 1993. u međuvremenu je bilo nekoliko drugih grupa. Ne bih htio biti kao fudbaleri koji kažu ‘igrao sam u reprezentaciji negdje oko 53 puta’, tako da sam ja snimio negdje oko osam ili devet albuma, morao bih malo zbrojiti jer ima i konpilacija. Sad smo napravili materijal za novu ploču, grupa se zove Hakuna Matata, može se naći na internetu ako se ukuca ‘hakuna matata bend’, jer se inače dobije ono iz onog crtića. Snimili smo dvije ploče, sad ćemo snimiti i materijal za treću koja će se zvati ‘Uspon i pad trećeg rajha’.”
Zanimljivo je to što nam je otkrio da mu se naš grad već duže vrijeme nekako nameće. I to ga veseli, jer za Banja Luku ga vežu određena sjećanja.
“Bas zanimljivo kako mi se u zadnje vrijeme Banja Luka počela prikazivati u polju. Otvorim ja svoj službeni hrt mejl negdje u devetom mjesecu nakon tri, četri godine, hajde da vidim, možda i tamo neko nešto piše. I pogledam, nekakva tu družina iz Banja Luke, sad sam zaboravio šta tačno. Možete li doći na svirku u BL, mi organizujemo tu nešto, ne znam ni ja šta. Nažalost, ja sam to kasno vidio, htio sam se živ pojesti. Ja sam inače ovdje služio vojsku godinu dana. Sad kad sam šetao kroz grad mislim si kako je to čudno stanje, čovjek kao da živi u stanju sna, hipnotisan. Ničeg se ne sjećam. Sjećam se svih detalja, većinu vremena sam provodio u kasarni u Malom logoru u centru grada, a poslije u Zalužanima. To je bilo od devetog mjeseca 1990. do kraja avgusta 1991. Tako da sam ja tu proveo znatan dio svog života. Baš je bilo zanimljivo kad su me zvali da dođem svirati, i onda evo par mjeseci kasnije evo me u Banjoj Luci. Znači, kad ti se nešto nađe na putu ti to ne možes izbjeći.”
eTrafika.net – Jovana Savanović