„Uvijek, i baš uvijek kada ustanem zapitam se da li će ovaj dan biti imalo drugačiji od prethodnog. I uvijek, baš uvijek kad legnem zaključim da je sve nažalost bilo isto. Loše, dosadno, učmalo. Živim, a ne živim. Ili bolje rečeno – životarim. A sve se pretapa iz crne u još crnje. Meni kao i ostalima treba samo malo, a ni to malo se ne može postići.“
Ovako nezaposleni inženjer poljoprivrede Dalibor Miljević iz Banjaluke započinje svoju priču u filmu „La La Land“, dokumentarcu o zloupotrebama i korupciji u zapošljavanju. U filmu ne želi da se predstavi, jer smatra da njegovo ime nije bitno, već je bitna činjenica da je inženjer poljoprivrede i da već godinama ne uspijeva pronaći posao u struci. Kako navodi, na konkursima se ispred njega nađu oni koji su, ako ne sposobniji, onda podobniji, sa preporukama koje uvijek prevagnu.
„Ja nisam jedini i moj problem nije najveći, ali ni bolji od mene nemaju nikakve šanse“, naglašava Miljević.
Ne želeći da čeka na posao, osnovao je udruženje građana u kome, kako kaže, predugo volontira. Uz to je pokušavao pronaći posao u struci, ali bezuspješno. Onda je odlučio – još jedan pokušaj. Ili posao u struci, ili diploma ide….
Prikupio je kontakte svih subjekata koji imaju veze sa poljoprovredom, pa im poslao molbu da odradi pripravnički kod njih. Dobio je šest odbijenica, ostali nisu ni odgovorili.
„Barem sam načisto – ne može se biti pripravnik u struci. Iako volontiram već skoro deset godina u NVO sektoru, poslaću molbe da volontiram u nekim od institucija. Čisto hoću da vidim može li se u ovoj zemlji raditi u struci, pa makar i džaba“, govori on u nastavku filma, a zatim pretražuje internet, čita novine, raspituje se, ali mu ostaje samo da čeka.
„Možda nekome da platim pa da radim džaba“, pita se on nakon dobijanja odbijenica i prisjeća se pogleda službenika u institucijama dok je podnosio molbe.
Priču o malverzacijama potkrijepio je konkretnim primjerima – Ministarstvo poljoprivrede RS, Botanička bašta, Gradska uprava…
„Nema boljeg mjesta za početi priču o zapošljavanju od Ministarstva poljoprivrede RS, koje je uvijek bilo pravo mjesto za zapošljavanje onih sa vezom. Ako ništa drugo, Ministarstvo je uvijek bilo dobar primjer loše prakse u zapošljavanju i još bolji primjer kako to ne treba da se radi.“
Miljević se vraća u 2008. godinu, kada je Narodna Skupština RS usvojila informaciju o kadrovskom jačanju Ministarstva poljoprivrede i kada su mnogi primijetili da u Ministarstvu ima slobodnih više od 100 radnih mjesta.
„Djeca, kumovi, rođaci, ljubavnice, stranački poslušnici… Svi su stali u red i trebali biti zaposleni. Tada je počela trka za radnim mjestima. Vjerujem da je većina njih dobila posao kroz korupciju u zapošljavanju, a brojni primjeri to i potvrđuju. Inače, pored već oprobanog šablona koji podrazumijeva naštimavanje konkursa, postoje još dvije prečice za zapošljavanje. Naravno, sve je po zakonu. To je član 50., Zakon o državnim službenicima i kroz volontiranje.“
Navodi konkretne primjere, kada se putem veze dolazilo do volontiranja, a zatim zaposlenja.
„Bilo bi zanimljivo uporediti spisak svih dosadašnjih volontera sa spiskom službenika ministarstva, jer bi se vrlo lako utvrdilo da da većina njih dobije priliku da budu pripravnici ili ako imaju sreće da potpišu ugovor na neodređeno. Na moj zahtjev za pristup informacijama nikada nije odgovoreno.“
Dio filma posvećen je i Republičkom hidrometeorološkom zavodu. Naime, neposredno prije predavanje molbe, Miljević je dobio informaciju da je jedna osoba zaposlena bez konkursa. Poslao je zvaničan zahtjev za informacije, ali pošto odogovor nije stigao, obratio se Transparency Internationalu (TI).
„Neposredno nakon toga objavljen je konkurs koji je trebao biti samo formalnost i na kome će biti primljena ta osoba. Tako je i bilo. U međuvremenu je TI nastavio da traži informacije. Otkrili su da ta osoba nije ispunjavala formalne uslove konkursa. Transparency se obratio inspektoru koji je naredio da se prekine radni odnos. Međutim, direktor Zavoda nije primio drugu najbolju osobu sa konkursa, već je sačekao da se prašina slegne, objavio novi konkurs na kome je pobijedila ta ista osoba.“
U medijima se pojavila informacija da iza te osobe stoji lično ministar poljoprivrede.
U dokumentarcu se pominje i Gradska uprava Banjaluke, te se navodi da ovdje zapošljavanje nije moguće bez konkursa, pa sve izgleda divno i krasno. Ipak, glavni kriterijum za zapošljavanje u Gradskoj upravi je opšti utisak.
„Sve je legalno i transparentno, ali ne i logično. Pitanje koje me proganja već godinama jeste kako to da smo mi, djeca radnika Čajeveca, Jelšingrada i Kosmosa, tako nesposobni i nekompetentni, a djeca, žene i ljubavnice ministara, gradonačelnika, doktora, advokata tako sposobni i kompetentni. Oni nemaju ovakve probleme“, navodi Miljević na samom kraju filma.
Dokumentarac „La La Land“ rađen je u produkciji Transparency International, a finansirali su ga National Endowment for Democracy i Civil Rights Defenders.
eTrafika.net