To je dan kada je bilo najbitnije biti sa porodicom, kada se posjećuju prijatelji i komšije. Ipak, Aliđun se danas proslavlja drugačije – uglavnom radno.
U jednom dijelu Bosne i Hercegovine, 2. avgusta se obilježava Sveti Ilija. Romska zajednica tog dana obelježava Aliđun, ili ”Ciganski Kurban-bajram”. Nekada je ovaj praznik bio dan pun veselja, bogate trpeze, muzike i dan kada se ostaje kući. Danas je drugačije. Za Romkinje i Rome koje smo posjetili u Visokom, Aliđun je bio još jedan radni dan.
Pješačka zona u Visokom je prekrivena tezgama sa raznom robom – posuđe, alat, obuća, odjeća, igračke… Na vrhu ulice, nedaleko od dijela gdje se prodaje povrće, štandovi na zemlji. Prostirka, i na njoj poredane šerpe, kompleti gedora i još nekog alata. Među prodavačicama i Razija Huseinović. Pored nje je sjedila snaha u poodmakloj trudnoći.
“Slavi se Aliđun… Slavi, ali ne kao ranije. Sada se nema para. Mi nikada nismo radili na ovaj praznik, a vidi sada, izašli da zaradimo djeci za hljeba”, govori Razija.
“Tako su naši stari slavili i tako su njihovi stari slavili… Uvijek je bilo da se rano ustane, da se okupi porodica i da se čitav dan obilaze komšije, familija i stari… Ko je bio u mogućnosti, klao je kurban i dijelio onima koji nisu imali. Zato mi ovaj dan zovemo i Ciganski Bajram. Sve je to za zdravlje djece i za sreću”, prisjeća se Razija.
Dok razgovaramo sa Razijom, sa druge strane ulice dolazi Mejra. Bila je raspoložena za priču, ali bez slikanja. Sve vrijeme zapitkuje zbog čega zapisujemo ono što govore ona i Razija.
“Svako ko je imao nakit… Zlato ko je imao… Za Aliđun bi se okitio i pokazivao svoje bogatstvo. Ja sam bila mala, sjećam se kako je to bilo… Tako je bilo i do prije neke godine, a sada naša omladina polako zaboravlja, jer se ne slavi kao nekada…”, kaže Mejra.
“Ovaj praznik je i zbog muške djece. Da imamo mušku djecu i da nam budu zdrava. Treba sve poštovati, mi sve Božije poštujemo i slavimo. Slavimo i bajrame, ali ovo je naš Bajram. Tako su naši stari radili.”
Čini se da nema razlike između Đurđevdana (Herdelezi) i Aliđuna. Oba praznika se obilježavaju igrom, veseljem, bogatom trpezom i klanjem kurbana. Ipak, naglašava Mejra, nije to isto.
“Domaćin koji zakolje kurban, pola ostavi sebi, a pola podijeli onima koji nemaju. Za Đurđevdan je drugačije”, kaže ona.
Iako ovi praznici nisu izvorno romski, zajednica ih je prihvatila i obilježavaju se na specifičan način – baš kao i Kali Sara, Vasilica i Bibija, koja se obilježavaju u svim romskim zajednicama.
Tradicija proslave Aliđuna među Romima i Romkinjama na ovim prostorima živi i dalje, uprkos svim teškoćama. To je dio njihovog identiteta.
Ono što Mejru i Raziju čini se najviše boli je što moraju raditi na ovaj praznik. Jednostavno, na taj način krše tradiciju, ali su svjesne da tako mora. Tog dana se u Visokom okupi najviše ljudi i tada mogu najviše prodati i zaraditi. Razijina snaha treba uskoro da se porodi. Uz osmijeh, Razija kaže da čekaju unuka.
“I on će da slavi Aliđun… Sa svojom porodicom, ako Bog da bolje nego mi”, kaže.
Diskriminacija. ba – Dalibor Tanić, Foto – Imrana Kapetanović